U Indiji postoji slavna anegdota o tome kako uhvatiti majmuna. Ako u veliki ćup s malim otvorom stavite pregršt oraha, majmun će posegnuti za njima, čvrsto će zgrabiti orahe, no neće moći izvući ruku iz ćupa. Bilo bi dovoljno da pusti orahe i mogao bi pobjeći. No majmun nipošto ne želi pustiti orahe. I dok nas ova anegdota zabavlja, možda nam nije lako prihvatiti da u našem životu ima situacija u kojima se i sami tako ponašamo. Sami smo sebe zarobili jer nismo spremni pustiti.
Za mene je to bio posao koji nisam voljela
Dugo vremena i ja sam bila zarobljena, grčevito držeći orahe u ćupu. Bilo je puno takvih ćupova, no jedan od onih koji me dugo držao zarobljenom bio je posao koji nisam voljela, na kojemu nisam mogla ostvariti svoj puni potencijal, nisam mogla zarađivati onoliko koliko zaista vrijedim i nisam se mogla profesionalno razvijati.
Stalno sam pronalazila nove razloge zašto zadržavam taj posao, a oni su uvijek odražavali moje strahove: strah da bez tog posla neću moći osigurati egzistenciju, sumnja u uspjeh pokretanja vlastitog posla i još nebrojeno mnogo drugih dvojbi, sumnji i strahova.
A za moju prijateljicu loš brak
Za moju je prijateljicu, pak, ćup s orasima bio nesretan brak. Nikako nije mogla pustiti taj odnos jer se bojala samoće, strahovala je i za egzistenciju jer je sumnjala u svoju sposobnost da sama zarađuje dovoljno za život. Mnogo je tema i osobnih priča koje prepoznajemo u svom i životima nama bliskih ljudi koje pokazuju isti obrazac. Vezujemo se za stvari, ljude, situacije koje nas čine nesretnima, bojimo se pustiti, ne znamo kako to učiniti...
No nismo vezani samo svojim strahovima. Vezani smo i svojim željama. U našem srcu i umu stalno se vrtlože želje; neke od njih male i lako ostvarive, a neke velike, intenzivne, opsesivne. Od čokolade, poljupca, cipela, preko diplome, posla i novca do nematerijalnih želja poput želje za sretnim brakom, savršenom ljubavi, ugledom, slavom i slobodom. Sve te želje koje nosimo u sebi stvaraju snažnu vezanost.
Nevezanost nije nezainteresiranost, ravnodušnost, hladnoća...
Nevezanost je sposobnost prepoznavanja želja i odbojnosti, strahova, očekivanja, svih snažnih emocija koje nas pokreću, te sposobnost da se od njih odmaknemo i promotrimo ih. Kad ih možemo promotriti, lakše ćemo prepoznati da smo sami sebe zarobili držeći čvrsto neke svoje orahe u ćupu.
Nevezanost je sposobnost prepoznavanja što treba pustiti i kad to treba učiniti. To ne znači da trebamo prekinuti svakodnevne navike. Od nas se ne očekuje da se odreknemo posjedovanja materijalnih stvari, obitelji, prijateljstva ili karijere.
Stav nevezanosti ne znači biti nezainteresiran, ravnodušan, emotivno hladan, distanciran ili pasivan. Upravo u svakodnevnim navikama i poslovima, uključenošću u događaje, povezanošću s ljudima te razvojem vještina, ideja i karijere možemo još bolje primijeniti i vježbati duhovne uvide u načinu djelovanja, u donošenju ispravnih odluka.
Kad se vežemo za ono što je prolazno, izgubit ćemo
Poznata je budistička izreka „Prije prosvjetljenja sam nosio vodu i cijepao drva. Poslije prosvjetljenja nosim vodu i cijepam drva.“ Ona nas podučava da i kad naučimo primjenjivati nevezanost, naš će život u svojim vanjskim manifestacijama izgledati isto. Ono što se mijenja naše je unutarnje stanje – nestaje strah i uznemirenost, žudnja, odbojnost, očekivanja...
Kad pogledamo život oko sebe, teško ćemo pronaći nešto što nije prolazno, nešto što će trajati vječno. Sve se oko nas vrti, sve je u stalnoj mijeni, rađanju i nastanku, razvoju i rastu, propadanju i umiranju. To je univerzalni kozmički zakon koji prepoznajemo u ritmu godišnjih doba, u fazama vlastitog života.
Nastaju, cvatu i nestaju naše ljubavi, naši poslovi, projekti, naša tijela. Sve je prolazno. A kad se vežemo za ono što je prolazno, prije ili poslije, to ćemo izgubiti. Gubitak onoga za što smo se vezali stvorit će patnju. Prvi korak u vježbanju nevezanosti je spoznaja neporecive istine da je sve prolazno.
Možda ste na satu meditacije radili vježbu osvješćivanja prolaznosti. Kad sjednemo u meditacijski položaj prekriženih nogu, udobno se smjestimo i počnemo promatrati osjete u tijelu i svoj dah, često će nam se dogoditi da osjetimo neku neugodu.
Odjednom me vlas kose škaklja po čelu i to mi smeta. Sva moja pozornost se usmjerava na tu neugodu i silno želim rukom maknuti tu vlas kose s čela, no cilj je vježbe da ostanem mirna i promatram kad će taj osjećaj prestati. Dok mirno promatram i dišem, sa svakim izdahom puštam taj osjećaj da ode. I u jednom trenutku primijetim da je neugoda nestala, uspjela sam je potpuno pustiti.
Ne stvaramo odbojnost prema negativnim iskustvima i žudnju za pozitivnim
Kad razumijemo prolaznost na dubljoj razini, puno je lakše zadržati odmak – zadržati nevezanost. Kad naučimo pustiti osjećaje, oni neće prestati postojati, samo ćemo se prema njima odnositi drugačije zato što razumijemo njihovu prolaznu narav. Ne zaplićemo se u osjećaje stvarajući odbojnost prema negativnim iskustvima ili želju za pozitivnim. Dopuštamo da se osjećaji pojave i nestanu, ali pritom nismo dramatični i ne ponašamo se negativno. Imamo perspektivu, jasan pogled na svoje osjećaje.
Sve ovo zvuči vrlo razumljivo i jednostavno dok se ne suočimo sa stvarnim životom. Kako stvarno uvježbati nevezanost kad se zaljubimo i s drugom osobom poželimo ostvariti punoću veze? Pa moramo se otvoriti i povezati s drugom osobom. Kako možemo željeti uspjeh – steći diplomu, kupiti stan, dobiti dobar posao i pritom ostati u stanju nevezanosti?
To su sve uobičajena očekivanja, želje većine nas, želje koje nas motiviraju da se ostvarujemo na raznim područjima života. Kako je moguće zadržati nevezanost kad primjećujemo goleme društvene nepravde u svojoj neposrednoj okolini – je li moguće ne naljutiti se? Podsjetimo se: nevezanost ne znači da smo ravnodušni ili pasivni, da trebamo isključiti svoje osjećaje.
Svijet vidimo i prihvaćamo onakvim kakav jest
Prava nevezanost podrazumijeva da ćemo ih prihvatiti i uroniti u njih. Ako su neugodni, znamo da će proći, ako su ugodni, u tom trenutku možemo u njima uživati, bez očekivanja da traju zauvijek. Nevezanost nam pomaže da uronimo u svaki trenutak svog života, prihvatimo ga onakvim kakav jest, ali smo istovremeno svjesni njegove prolaznosti i spremni smo ga pustiti.
Kad postanemo vješti u vježbanju nevezanosti, očekivanja i želje više neće upravljati našim životom. Prihvaćamo svoje osjećaje, ali uz unutarnji odmak. Sposobni smo promotriti što se u nama događa, ali u sebi ne stvaramo idealizirana očekivanja koja nas vežu.
Svijet vidimo onakvim kakav jest, priznajemo da postoji dobro i zlo, ne stvaramo subjektivna očekivanja o tome što i kako bi trebalo biti. To ne znači da nećemo reagirati – hoćemo, ali promišljeno, razlikujući dobro i zlo, postupajući ispravno. Problemi svijeta i našeg života u nama će izazvati suosjećanje, a ne ljutnju.
Pomaže nam i da prestanemo kupovati ono što nam ne treba
Kad dosegnemo barem neki stupanj nevezanosti, nećemo više ovisiti o ljudima i stvarima da bismo se osjećali sretno, sigurno ili uspješno. Nećemo očekivati da nas neka stvar, događaj ili druga osoba upotpuni. Bit ćemo zadovoljni sobom, svjesni da sve što je važno i sve što je potrebno za smirenost i sreću imamo u sebi.
Nevezanost će nam pomoći i da prestanemo akumulirati materijalne stvari. Većina nas vjerojatno ima puno više nego što nam treba. Promislite prije kupnje: je li vam ta stvar zaista potrebna, hoće li vas ona učiniti sretnijom osobom?
Kad se ne poistovjećujemo sa svojim mislima i osjećajima, sa svojim željama i očekivanjima, možemo biti opušteniji jer svaki novi trenutak dočekujemo otvoreno, sa zanimanjem, spontano. Slobodni od vezanosti, potpunije sudjelujemo u svakom trenutku koji nam život donese.
Duboka zahvalnost i stalna sreća
Tada doživljavamo i više sinkroniciteta, lakše primjećujemo da se život odvija bez napora i posve prirodno. Kad pustimo potrebu da stalno nešto radimo, budemo nešto posebno, da se borimo za ono što mislimo da će nam donijeti sreću, osjetit ćemo duboku zahvalnost na svakom mirnom i sretnom trenutku u svom životu.
Iz pozicije nevezanosti imamo jasniju sliku života, lakše prepoznajemo istinu i prave vrijednosti. Kad se prestanemo opirati životu i osuđivati ljude i pojave, gotovo neprimjetno će nestati ljutnja, tuga, strah. Dat ćemo sebi i drugima slobodu da budemo ono što jesmo bez osuđivanja. Nećemo biti vezani za očekivani ishod svojih aktivnosti, napravit ćemo najbolje što možemo i pustiti. Kad se ne vežemo za očekivane rezultate svog djelovanja, oslobodit ćemo se velikog dijela tjeskobe i unutarnjih napetosti.
Bit ćemo otporniji u situacijama gubitka ili smrti jer smo svjesni da je sve prolazno, znamo da moramo pustiti, sa zahvalnošću za svaki sretan trenutak koji smo doživjeli. Imat ćemo osjećaj zadovoljstva i cjelovitosti jer ne želimo ništa posebno, bit ćemo sretni u sadašnjem trenutku.
Pročitajte i:
.png)
.png)
