Hrvatski pjesnik i prevoditelj Dobriša Cesarić (1902.–1980.) svoju je prvu pjesmu objavio 1916. godine i do danas ostao trajna književna inspiracija. Afirmaciju je stekao u tada vodećim književnim časopisima, što mu je omogućilo dugogodišnje književno stvaralaštvo.
Njegova lirika obiluje modernističkim i romantičkim elementima, a često progovara i o socijalnim temama. Bavio se suprotnostima između prolaznog i vječnog, realnog i idealnog, običnog i neobičnog, lijepog i ružnog, a nerijetko se u njegovim stihovima motiv slučajnog pretvara u sudbnosni.
U nastavku donosimo citate koji i danas pružaju prijeko potrebnu dozu inspiracije.
- U moru života, što vječito kipi, što vječito hlapi, stvaraju se opet, sastaju se opet možda iste kapi - i kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, jedna vječnost pusta, mogla bi se opet u poljupcu naći neka ista usta.
- Proljetna kiša nije kao druge. Proljetna kiša rastapa tuge - velike, svijetle, neshvatljive umu. Radosti ima u njenome šumu.
- Netko sa svojim bolom ide kao s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi.
- Što najjače u srcu peče, postat će najveća opojnost.
- Odmiču ljeta, i srce nam stari. Al' ovaj zanos, pohranjen u zvuke, sjat će u tmini dolazećih dana, i žarit oči, dizati mi ruke.
- Još bi nam mogla desiti se ljubav, desiti – velim, ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim.
- U ljubavi bih s tobom, draga, nestati htio bez traga.
- I kada sniježi, a spušta se tama, u pahuljama tišina je sama.
- Sve nas ulice vrijeđaju uvijek istim licima, a naše duše žeđaju za beskrajnim vidicima.
- Gle, jadni dezerter ti daje dar, bogatiji no kraljevi ga daju, i sav je ljubav, pobuna i žar.
