Sjedim na terasi u tišini držeći partnera za ruku, sklupčana na stolcu, dok me naslon lagano žulja po leđima. U sljedećem trenutku začujem njegovo pitanje: „O čemu razmišljaš?“ Malo se prenem, nesvjesna da uopće razmišljam i podignem obrve začuđena onime što će trenutak poslije izaći iz mojih usta: "O Severinoj slomljenoj nozi." Oboje se pogledamo u čudu, a iznad moje glave visi upitnik – otkud mi sad Severina? A onda počnem slijediti svoje misli unatrag. Pronalazim put. Misao o nozi prethodila je misli o Severini i njezinu bivšem, a tome je prethodila mentalna slika – i to slika preuzeta iz novina iz vremena kad je Seve slomila nogu.
Zavaljena je u naručje svog dragog na nekoj terasi u širokoj fotelji na koju stanu oboje. Eh, prije te misli došla je misao o tome kako sam s dragim jučer razgovarala da moramo kupiti neku vrtnu ležaljku na kojoj se možemo odmarati jer su nam stolci na terasi neudobni. Dakako, netom prije toga došlo je upozorenje iz glave kako ni danas nismo otišli u trgovinu namještaja, a trebali smo jer su sniženja. A cijela ta misaona kobasica nastala je jer me stolac počeo žuljati.
Dok se pišući ovo suzdržavam od smijeha, ne mogu ne biti fascinirana tom umskom mašinerijom koja me u sekundi može odvesti onkraj svijeta. I dok razmišljanje o Severini nije neki bauk za moje blagostanje, prisjetim se da se taj vrtlog događa i kad su ozbiljnije stvari u pitanju. Prolazeći kroz teške životne situacije, samo jedna negativna misao dovoljna je da pokrene buru emocija i nesigurnosti bez ikakva stvarnog utemeljenja. I u njoj sam se nekad mogla potpuno izgubiti. Misli, u kojima ima negativističkih previđanja, procjena, analiza, odustajanja, osuđivanja, znale su me odvesti u brojne slijepe ulice iz kojih sam s teškom mukom izlazila.
Radim li ispravno?
Sva sreća, prije nekih pet-šest godina otkrila sam umijeće promatranja. Ne promatranja onoga što je vani, već onoga što je unutra. Tu umjetnost zovu meditacijom, no uz tu riječ veže se toliko konotacija da je katkad teško razabrati kakva je to uopće praksa. Miješaju je s kontemplacijom, koncentracijom, razmišljanjem i sadržana je u brojnim duhovnim (i onim manje duhovnim) tehnikama. Zato me je godinama i zbunjivala, mada istovremeno i privlačila. Je li dovoljno sjesti i zatvoriti oči? Što se onda događa? Radim li je ispravno?
Sva ta pitanja odgovorena su u trenutku kad sam upoznala svog učitelja. Riječi su bile jasne, no godine su mi trebale da ih počnem razumijevati: "Dovoljno je samo promatrati. Što god dolazi. Ništa ne birati, ne govoriti nečemu da, a nečemu ne, sve dopustiti. Misli, emocije, tjelesne senzacije. No ne povoditi se za njima, ostati nepristrani promatrač, ne impresionirati se. Takvom vježbom raste naša svjesnost, a time i povjerenje u život te razumijevanje i razrješavanje mnogih muka koje nas ograničavaju." Ma, zar je dovoljno samo promatrati – pitanje je mnogih malo iskusnih meditanata. "Jest, dovoljno je", bio je odgovor starog mudraca.
Pa u čemu je onda kvaka, pitala sam se. Sjediš i gledaš i duhovno rasteš. Pa i nije neka muka. Sada se tom zaključku mogu samo nasmijati, jer s godinama učim kakva je zavodljiva dinamika ljudskog uma koji oblacima misli može odvesti daleko od stvarnosti, od sadašnjeg trenutka. Baš kao na početku priče, nisam li prisutna, u glavi se selim na Severininu terasu, potpuno nesvjesna da sam sad, u ovome trenutku, na svojoj. Dok me nešto ne prene. Pa što? – reći ćete. Evo što – što ako u tom trenutku ne sjedimo na terasi, već za upravljačem svojeg automobila? Što ako odgajamo vlastito dijete kojemu je naša pažnja i prisutnost poput zraka, a mi smo negdje drugdje u mislima? I što kad shvatimo da je naša prisutnost i naša pažnja za nas same poput zraka i sunčeve svjetlosti, prijeko potrebna za naš rast?
S vremenom sam i sama počela razumijevati važnost ovih pitanja i otkrivati bogatstvo i puninu tih dragocjenih trenutaka kad se u meni probudi promatrač. No nije išlo lako i, priznajem, još uvijek ne ide. Promatranje je teže negoli se čini jer smo skloni poistovjetiti se s onime što se odvija u glavi. Zabavljena mišlju o vrtnoj ležaljci, putujem s njom kamo me odvede, zaboravljajući da sam subjekt ja, a ne ležaljka.
Sadašnji trenutak
To se događalo kad bih sjela u meditaciju. Nesvjesna misli tijekom dana koje upravljaju mojim akcijama, u trenutku kad se umirim i posvetim pozornost tom prostoru koji inače naseljavaju, primjećujem kaos i često se njime počnem baviti, razrješavati ga umjesto da ga nepristrano promatram. Misli i emocije dolazile bi u rojevima, postavljala bi se pitanja, stvarale nedoumice, izlazile bi brige i činilo mi se da nešto činim krivo, da meditiram "krivo".
Svaki, pa i najmlađi meditant zna da je cilj meditacije stanje bez misli, zaranjanje duboko u nutrinu gdje vlada potpuni mir, ali stvarno početno stanje je toliko drukčije. I tu dolazi do iritacije, napora i sasvim krivog pokušaja da misli zaustavimo, preusmjerimo. Vjerujem, nisam u tome posebna, to prolazi gotovo svatko tko se u meditaciji okuša. No ono što sam naučila jest da ustrajem li u vježbi promatranja, dolaze trenuci kad osjetim da sam ja centar zbivanja, da sam ovdje s razlogom, da je život ljekovit i pun darova. Slatkoća i punina, opuštenost i povjerenje koje tada osjećam vraćaju me tom unutarnjem porivu koji me je odveo na istraživački put.
Iako godinama slušam istu rečenicu, tek sada je doista počinjem čuti, a ona je ključ napretka. "Strpljenje je najvažnija kvaliteta duhovnog istraživača." Odmah za njom dolazi sućut prema sebi, kaže moj učitelj. Jer napredovati ne mogu ako se na početku puta osuđujem zašto već nisam na njegovu kraju. Ako se osuđujem zato što skliznem u misli umjesto da ih prisutno promatram, ako se osuđujem zato što očekujem da sam svaki put bolja, ako se osuđujem kad želim objasniti pod svaku cijenu što se događa u mojoj dubini iako to ne razumijem, zaustavljam rast.
Tek sad mi to postaje jasno, i to ne u glavi već negdje u trbuhu. Polako počinjem shvaćati onu pouku da je dovoljno promatrati. Jer uopće nije važno kakav se sadržaj emitira na mojem unutarnjem platnu, koliko se puta dosad dosadno ponovio i jesam li ga glavom razumjela. Važno ga je svaki put iznova primijetiti, osvijestiti i dopustiti da prođe, ne vezati se za njega i biti prisutan. Malo po malo to učim, s tim unutarnjim znanjem polagano dolazi razumijevanje, a s njime i rasterećenje od granica koje sam si nametnula ne znajući bolje.
Pažnja prema sebi
Meditacija je zapravo usmjeravanje energije i pažnje prema unutra, a sve čemu posvećujete pažnju raste, razvija se, buja. Pogledajte oko sebe, najsretnija djeca su ona koja imaju predanu pažnju roditelja, najraskošnije biljke one koje vrtlari s ljubavlju tetoše. Oduzmete li im to, usahnut će. Tako je s nama samima. Jedina je razlika u tome što je energija i pažnja koju dajemo sebi nepresušna. Jednom kad sami sebi postanemo važni, i korijenje i krošnja nezaustavljivo nam rastu. No krenuti moramo od neznanja i tame, odakle uostalom počinje rasti svaka sjemenka.
.png)
.png)
