Svakodnevno svjedočimo sve užurbanijem ritmu života koji utječe na svakoga od nas i htjeli ili ne, automatski nas forsira biti bržima, dinamičnijima, spretnijima, proaktivnijima…A, kako bismo mogli ispunjavati obaveze i odgovornosti koje se stavljaju pred nas, nevezano za obiteljski, poslovni ili bilo koji drugi segment života.
U tom stalnom napadu koji osjećamo poput gurkanja s leđa i požurivanja da učinimo još ovo, još samo ono, nehotice počinjemo iscrpljivati sami sebe, a potom i navikavati naše tijelo na taj „novi“ normalni osjećaj.
No, ako možemo zavarati sebe (najčešće se ovdje podrazumijeva ego) ne možemo zavarati naš um, odnosno, tijelo jer, kako često u svojim govorima i knjizi „Placebo, to ste vi“, ističe dr. Joe Dispenza; nakon učestalog ponavljanja određenih aktivnosti, svaka stanica pamti to ponašanje i, premda djeluje kao zaseban organ, zajedno sa svim ostalim stanicama, čini jednu povezanu cjelinu koja isto tako ima svoju memoriju. Točnije; naše tijelo je zapamtilo sve što smo učinili i time je postalo naš UM.
Sto to uistinu znači? Ponavljanjem neke radnje više puta, tijelo je posprema kao poznato ponašanje. U ovom slučaju; to bi značilo sljedeće - što više radite, što se više iscrpljujete i dovodite do stanja stresa, zapravo navikavate svoje tijelo i normalizirate mu takve situacije te ga navodite da „misli“ kako tako treba biti!
Rekli bi neki; „što je u tome loše? Šuti i radi i ne boj se gladi ili rad oslobađa… to su stare i dobro poznate poslovice i kome je rad do sada škodio?“
Eh, upravo ovdje, iz tih rečenica progovaraju stara uvjerenja, a zbog kojih smo se i dali natjerati raditi još više, još bolje. Prebacivati ciljeve kako bismo ispunili uvjete, došli do uspjeha - što prije i pošto -poto!
No, nitko nije pitao za cijenu tih „pošto- poto“ uspjeha. Niti, što se događa sa nama, unutar nas, našeg tijela, s našim zdravljem, emocijama, željama, i općenitim stanjem organizma?
Taj odgovor svatko mora odgonetnuti samostalno, a emocije će pokazati put ka istini.
Kako biste saznali živite li nečija, tuđa uvjerenja, kondicionirani poslovicama ili nametnutim stavovima, jeste li u stanju konstantnog stresa i navikavate li svoje tijelo na novo normalno morat ćete se zaustaviti. Promislite tjerate li se raditi više, „još samo“ čak i ako nemate dovoljno vremena za sebe i vlastite potrebe. Za sve što biste htjeli, ali nikako to ne činite. Ako razmišljate potvrdno, učinite neke od sljedećih stvari.
Zastanite, sjednite i naslonite se čvrsto. Zatvorite oči i napravite nekoliko dubokih udaha i izdaha te stavite ruke na srce (lijevu na srce-desnu preko nje). Osjetite svoje tijelo i podlogu na kojoj sjedite. Nakon nekoliko minuta usporite disanje. Kada ste potpuno opustili svoje tijelo i osjetili mir - otvorite oči . Dopustite si pola sata, do sat vremena za sebe, u miru i tišini. Bez ometanja.
Postavite si tada sljedeća pitanja:
- Kako se osjećam?
- Što se događa u mom životu da se tako osjećam?
- Koristi li mi to?
- Na koji način to što se događa i kako to osjećam poboljšava kvalitetu mog života?
- Što iz svega, JA, dobivam?
- Kako to koristi mojem poslu / mojoj obitelji/ meni / životu / široj zajednici?
- Jesam li sa svime time sretna / sretan?
- Što bi bilo kad bih mogla / mogao promijeniti nešto od navedenog?
- Što bih promijenila / promijenio?
- Zašto to ne činim?
- Koja je veća korist za mene, ako to ne učinim?
Ovo su samo neka od pitanja koja vam mogu pomoći napraviti vlastitu inventuru života kroz samostalnu introspekciju.
Ako te odgovore zapišete na papir i označite datum, moći ćete nakon 3, 6 ili 12 mjeseci vidjeti što ste napravili sa svojim životom, načinom funkcioniranja te ustaljenim navikama i jeste li se pomaknuli u smjeru podizanja kvalitete vašeg života ili, upravo suprotno.
Želim vam iskreno preispitivanje uz poruku; možete promijeniti sve, možete naučiti svoje tijelo da postane drugačiji UM. Onaj koji vam koristi, donosi sretne izbore, odlučuje drugačije, brine za sebe. A time, posljedično i indirektno za svakoga koga sretne na svom životnom putu.