Život nas uči nizom iskustava koje stječemo u odnosima s drugim ljudima, sa samima sobom i suočavajući se s događajima nad kojima nismo imali nikakvu kontrolu. Sami možemo odabrati kako se prema njima postaviti, a evo što sam u svemu tome naučila:

Odnosi s drugim ljudima u velikoj mjeri određuju kvalitetu našeg života.
Dobri, stabilni i topli emocionalni odnosi s drugim ljudima u velikoj mjeri određuju naše zadovoljstvo životom, pa i najvažnije trenutke sreće koji proizlaze iz svih mogućih vrsta naklonosti i ljubavi. Naučila sam da su takvi odnosi mogući ako od drugih ljudi očekujemo isto što i od samih sebe, kad naša očekivanja nisu prevelika i nerealna te ako smo sposobni pogreške, propuste i mane drugih ljudi, a i svoje vlastite, opraštati i zaboravljati.

Nisam pristalica tvrdnji da nam je za dobar život u vlastitoj koži potrebno da sami sebe volimo.
Smatram da je dobro ako smo u stanju sami sebe prihvatiti onakvima kakvi jesmo, s obzirom na tjelesni izgled i sposobnosti koje imamo. U svemu ostalom što možemo mijenjati, primjerice, neke svoje osobine ličnosti i oblike ponašanja, mnogo toga ovisi o našim vlastitim odlukama. Možemo, na primjer, odlučiti da ćemo biti pošteni, odani i lojalni prema drugima ili, kao što to neki ljudi i čine, da smo zapravo sami sebi najvažniji pa nas se ti drugi baš jako i ne tiču.

U tome ćemo slučaju tijekom života doživjeti malo zadovoljstva i sreće jer će nam drugi ljudi najčešće vraćati istom mjerom. To, doduše, ne znači da će nas cijeniti i voljeti svi koje mi cijenimo ili volimo, ali i to treba prihvatiti kao dio životne realnosti. Svatko se od nas treba prisjetiti činjenice da ni mi sami ne volimo baš sve ljude koje poznajemo, pa ne možemo očekivati i da svi koje tijekom života srećemo vole nas.

Događaji nad kojima nemamo kontrolu mogu, dakako, biti izuzetno pozitivni ili izuzetno negativni.
Iako to ne zvuči uvjerljivo, neki izuzetno pozitivni događaji ne samo što ne pridonose ljudskom zadovoljstvu i sreći nego katkada ljudima i upropaste život. Poznati primjer su ljudi koji su dobili milijune na lutriji pa su, zahvaljujući tome, sami uništili svoj život. Izuzetno negativni doživljaji su, na primjer, teške ili kronične i neizlječive bolesti, sudjelovanje u ratnim događanjima i stradanjima, gubitak bliskih osoba, gubitak posla i niz drugih događaja na čiju pojavu ne možemo djelovati.

Kako sam sa 14 godina preboljela dječju paralizu, zbog koje sam trajno postala i ostala osoba s invaliditetom, naučila sam da moje zadovoljstvo životom nakon toga ovisi ponajviše o tome kako ću tu činjenicu prihvatiti i ugraditi u svoj život. Odlučila sam da ću pokušati živjeti s tim posljedicama kao s ostalim datostima koje sam „dobila“: bojom očiju, visinom, veličinom nosa, temperamentom koji mi omogućava da uvijek u sebi ili oko sebe nađem nove izvore veselja... U sve to i dalje vjerujem i još, iako u zaista visokoj životnoj dobi, živim s radošću.