Kako pomoći, a ne odmoći istraumatiziranim ljudima koji su doživjeli potres? Psihologinja ima par savjeta...

Trauma se događa na razini tijela, a ne razuma

Trauma se proživljava na razini tijela i „razumom“ se ne može nadvladati. Kod traumatskog iskustva tijelo preuzima kontrolu i, barem neko vrijeme, ne može dopustiti „glavi“ da povrati vodeću poziciju. Dakako, čovjek glavu na ramenima ima i pokušava njome misliti, tražiti smisao, osmišljavati aktivnosti i načine da bi pomogao sebi i bližnjemu svome.

Pojam „bližnjeg“ pritom – svjedočimo svakodnevno – za mnoge nije definiran time poznaju li drugu osobu ili koliko im je ona fizički blizu: val solidarizacije građana cijele Hrvatske koji žele pomoći stradalnicima pokazuje da mnogi ljudi „blizinu“ osjete gledajući tuđu ljudskost neovisno o njezinom imenu i prezimenu, fizičkom izgledu, dobi, spolu ili rodu, nacionalnosti, socio-ekonomskom statusu ili bilo kojoj drugoj osobini.

Val solidarizacije građana prema stradalnicima krenuo je iz emocionalne komponente suosjećanja i empatije, odnosno iz „srca“ ljudi koji su, barem na trenutak (a u pravilu i mnogo duže od toga) doslovno osjetili patnju stradalnika, odnosno emocionalno doživjeli komadić njihove boli. Dakako da nitko od onih „nepogođenih“ ne može zamisliti ni razumjeti poziciju pogođenih, ali upravo u tome i jest poanta: zamišljanje i razumijevanje nisu ključni temelj želje da se pomogne stradalniku; emocija i empatija jesu.

Slično kao što je val solidarizacije i pomoći krenuo iz „srca“ i „tijela“, tako i stradalnici ne samo ovih proteklih nekoliko tjedana, već i idućih mnogo tjedana, a možda i mjeseci, neki možda i godina, neće moći „glavom“ kontrolirati reakcije tijela. Pritom pojmove „srce“, „tijelo“ i „glava“ stavljam u navodnike jer i emocije i razum nose ne samo isti živčani, već i svi suradni sustavi, ponajviše hormonalno-metabolički i imunološki, a zatim i cijeli organizam.

Koliko će sve ovo skupa trajati?

Sve ovo skupa će trajati koliko će trajati. Malo je vjerojatno da će teškoće s kojima se pojedinci trenutno nose same od sebe prebrzo nestati: sve dok se zemlja nastavi tresti njima će, na ovaj ili onaj način, biti teško. Iako će se nemali broj ljudi tijekom vremena početi adaptirati na slabije trešnje te ih sve manje i manje doživljavati (na neki način će „otupiti“ na njih), podjednako velikom, ako ne i većem broju svaka će nova trešnja biti novi udarac i nova mala retraumatizacija.

Iako se teško adaptirati na nešto što se ne pojavljuje redovito, već udara stihijski i bez pravila, određeni će se broj ljudi zaista u dovoljnoj mjeri naviknuti i krenuti dalje „normalno“ živjeti. Mnogi to, nažalost, neće biti u stanju napraviti: svaka će im trešnja biti novi udarac, novi dubinski protres, novo diranje ionako nezaraslih rana. Iako će im drugi govoriti da će „i ovo proći“, da će najvjerojatnije potresi tijekom vremena biti sve manji i sve rjeđi, te će riječi rijetkima pružiti puno utjehe.

Potres je trauma, a kod traume reagiramo cijelim tijelom koje razum, zbog opravdanih bioloških i evolucijskih razloga, ne može kontrolirati. Znati nešto kognitivno ne znači to zaista razumjeti i doživjeti, a naročito ne primijeniti. Drugačije neuralne mreže obrađuju ove dvije vrste „znanja“ i zato su riječi ponekad u ovakvim situacijama jednostavno beznačajne i isprazne, a ponekad i štetne.

Kako tijelo proživljava traumu?

Svako tijelo na svoj način proživljava traumu. Svaki pojedinac na traumatski događaj odreagira na sebi specifičan način, i izvana je, bez poznavanja osobe, teško ili nemoguće reći koliko je duboko netko povrijeđen ili traumatiziran. Kod jednih se trauma može očitovati u suzama i očajničkom ridanju; kod drugih u tupom buljenju u prazno; kod trećih u superherojskom rješavanju čak i nemogućih zadataka što im omogućuje ne „čista glava“, već tijelo preplavljeno adrenalinom i drugim biomarkerima stresa i traume.

U slučaju potresa, simptom traume može biti i pretjerano emocionalno ili iracionalno ponašanje, podjednako kao i naočigled izvrsno funkcioniranje neusklađeno s količinom povrede koju je pojedinac doživio, povlačenje u sebe ili bilo kakva četvrta reakcija. Kod djece se uslijed traumatskih događaja vrlo često javljaju tzv. regresivna, odnosno ponašanja za koji odrasle osobe znaju ili smatraju da ih je dijete odavno „preraslo“ (npr. nakon što je napokon izašlo iz pelena, može se dogoditi da se dijete odjednom u njih mora vratiti). Takva je ponašanja izvana teško razumjeti, pogotovo osobama bliskim bilo kojem, a naročito malom, stradalniku.

Naročito u slučaju kada promatrači i sami nisu stradalnici, osjećaju težine prilikom svjedočenja tuđoj patnji vrlo često se pridružuje i onaj velike zabrinutosti za mentalno i fizičko zdravlje traumatiziranog pojedinca. Takve su reakcije na mnogo načina razumljive jer promatrači zaista svjedoče atipičnim i zabrinjavajućim ponašanjima njima dragih ljudi. Iako se imaju itekako zbog čega brinuti, važno je naglasiti da nije svejedno na koji će način izraziti svoju brigu.

U tipičnim uvjetima (kolokvijalno rečeno – „normalnim“), možda bi bilo prikladno takvu osobu blago potaknuti da potraži stručno mišljenje ili pomoć. U atipičnim uvjetima i vremenima, kao što su ovakva u kojima živimo, takva reakcija kod nekih može izazvati kontraefekt, odnosno samo dodatno povrijediti stradalnika.

Što treba stradalniku?

Osobi koja je duboko potresena najviše od svega treba osjećaj sigurnosti. Iako se mnogima komadić tog osjećaja može dati kroz zagrljaj ili fizički kontakt, nemalom je broju ljudi čak i to previše te im zapravo najviše treba „topla tišina“ i bivanje uz nekoga ili nešto svoje.

Stradalniku treba poruka povjerenja i osjećaj da netko u njega vjeruje i da taj netko „zna“ da on može biti bolje i dobro. Čak i ako sam u sebi to ne može osjetiti, važno je da osjeti kako netko drugi u njega vjeruje. Stradalniku treba poruka da je s njim kao osobom sve u redu – da je, kolokvijalno rečeno, „normalna osoba“ – kojoj je jednostavno teško i preteško te se zbog toga u ovom trenutku ne može ponašati „normalno“ i racionalno.

Iz tog razloga pretjerana briga i patologizacija atipičnosti („simptoma“), odnosno pretjerano učitavanje psihičke ili mentalne bolesti u nešto što je prirodna reakcija tijela na neprirodno iskustvo, donosi novu povredu: stradalnik takve reakcije okoline nerijetko može shvatiti kao poruku da s njim nešto nije u redu ili kao poruku da ga bliska zabrinuta osoba ne razumije što često rezultira emocionalnim udaljavanjem.

Teško je u ovom trenutku biti i stradalnik i bliska osoba koja zbog njega brine jer vrlo često jedni druge ne mogu doživjeti, pa stoga ni razumjeti.

Što ako previše brinemo zbog stradalnika?

Teško je gledati nekoga koga volimo traumatiziranog, povrijeđenog i „obezglavljenog“. Ljudski je željeti mu pomoći. Važno je znati da, kod ovako delikatne situacije – i to najčešće iz najbolje želje za pomoći – nerijetko može nastati dodatna šteta i povreda.

Previše propovijedanja, objašnjavanja, ispraznih rečenica nade i utjehe mogu povrijediti nekoga tko je duboko stradao. Previše verbaliziranja brige također može odmoći: kako je stradalnik ionako pojačano emocionalan, vrlo se lako može dogoditi da se, primjerice, obrecne na Vašu brigu ili počne osjećati krivnju uslijed osjećaja da njegova povreda povrjeđuje nekoga drugoga.

Stoga, ako brinete, najprije dobro pogledajte osobu ispred sebe pa procijenite je li upravo ona ta s kojom trebate dijeliti svoju brigu ili bi bilo bolje da svoju bol podijelite s nekim tko je osobno manje angažiran u toj situaciji. Ako osobi ne možete pomoći, znajte da joj neprikladnim dijeljenjem svoje brige možete odmoći. Nekim ljudima, onima koji su najteže stradali i onima najfinijeg senzibiliteta koji osjete sve pore i povjetarce na ovom svijetu, teško u ovom trenutku itko uistinu može pomoći. Naročito dok nisu na sigurnom – a tijelo na sigurnom neće biti dok se zemlja nastavi tresti – nekima se zaista teško može izvana pomoći.

Dakako, može ih se podržati na način da se lakše nose s traumom, ali prave pomoći u smislu izlječenja kod mnogih trenutno, nažalost, još nema. Ali, to što je sada nema ne znači da je neće biti: dapače, mnogi nakon teških iskustava iziđu osnaženi i mentalno čvršći, iako vrlo često s ožiljcima koji se uslijed nove traume nekad u budućnosti opet mogu otvoriti.

Pa kako onda pomoći onome za koga brinemo?

Prevladavanje traumatskog iskustva bitka je koju svaka osoba mora izboriti za sebe. Ako želite nekome pomoći, važno je doživjeti ga i poštovati upravo takvog kakav jest. Ako nekome želite pomoći, važno je sebi osvijestiti zbog čega tu osobu volite i što je to u njoj čemu se divite ili što poštujete. Iz te pozicije onda priđite stradalniku: poštujte njegovu težinu i pokažite mu da vjerujete u njega.

Podsjećajte ga (vrlo blago i u pravom trenutku: ne prerano jer su neki još uvijek previše potreseni za prevelike riječi utjehe i nade) na snage koje vi u njima vidite, pružajte im prilike da sami osjete da se s teškoćom mogu nositi i izboriti. Ne nudite im lažne nade jer ih time dovodite u situaciju da ih život opet razočara. Priznajte težinu koristeći toj osobi primjeren rječnik koji nekad može ostati i samo na neverbalnoj poruci (ako se radi od djetetu, jako je važno da poruka bude primjerena njegovoj razvojnoj dobi). Stradalnika nemojte sažalijevati s visine već pokažite poštovanje i povjerenje u to da on sam, svojim snagama, dakako uz podršku bliskih ljudi i šire zajednice, može prevladati teškoće s kojima se trenutno teško nosi.

Nemojte zatvarati oči pred tim teškoćama, ali znajte – pa u skladu s tim stradalniku i pokažite – da su njegova atipična ponašanja u ovakvim situacijama očekivana i da to nije odraz činjenice da s njim kao osobom „nešto nije u redu“. Drugim riječima, ako se neko predadolescentsko dijete odjednom počne bojati samo ići spavati, nemojte mu govoriti da je prestaro za takvo ponašanje i da mora biti hrabro. Umjesto toga, šutke zagrlite preplašeno dijete kojem je ionako neugodno zbog svoje slabosti, prebacite preko njega deku i zajedno usnite, ako treba i ostanite spavati uz njega.

Iako bi u nekim drugim vremenima ovo ponašanje bilo zabrinjavajuće, u ovom je trenutku to jednostavno znak da je tijelo previše potreseno, i da je djetetu potreban fizički kontakt bliske mu osobe da bi osjetio dašak sigurnosti bez kojeg ne može usnuti. Beskrajno je važno pokazati stradalniku da ga „vidite“ i da u njega vjerujete, a zatim mu poručiti da ste uz njega i da ćete uz njega i ostati.

Ako u sebi ne možete osjetiti stradalnika i ne vjerujete u njega, razmislite o tome da se neko vrijeme povučete sa strane. Ako iskreno ne možete podržati osobu, odmaknite se jer ćete joj možda svojim ponašanjem odmoći. Ako vi nemate povjerenja u tu osobu, dopustite da joj glavnu podršku pruži netko tko u nju istinski vjeruje. I sama će osoba, kako vrijeme bude išlo, sve više ojačavati. Ako je i Vi možete dodatno osnažiti, napravite to. Ako ne možete, odmaknite se jer pogrešan oblik brige traumatiziranog pojedinca dodatno povrjeđuje, a to je zadnje što želite napraviti.