NJEGOVE INSPIRATIVNE PORUKE ULJEPŠAVAJU DAN: Popularne citate na društvenim mrežama piše Sandro Slavnić, upoznajte ga

Kratko, jednostavno i ravno u glavu – evo kako bismo najbolje mogli dočarati sadržaj poruka koje se dijele na Instagram profilu @sandrotellingstories. Neki bi ih mogli nazvati afirmacijskim porukama, dok ostale jednostavno privlači neobično iskren humor koji otvara oči i tjera da sagledamo stvari iz posve nove perspektive. Ako upitate Sandra Slavnića, autora koji se krije iza tog Instagram profila, njegov cilj je jasan: pustiti ruku da piše svoje i širiti pozitivnu energiju.

Ja obično prepustim drugima da opisuju ili donose definiciju o mojoj riječi. Ja živim život i o tome pišem, dok ga drugi dijele, lajkaju, stapaju se s njim. Oni obično kažu kako se kroz njega provlači pozitivna nota koja, kada se konzumira umom, može dovesti do povoljnih promjena u životu konzumenta moje riječi.

U vašim porukama osjeća se humor. Stil pisanja vam je veoma jednostavan, ali i izravan. Kako bi se reklo, pogađate 'ravno u sridu' - što je i osvojilo mnoge. Proizlazi li ono iz vašeg svakodnevnog života ili imate svoje druge izvore inspiracije?

Zašto bespotrebno komplicirati? Jedan život, neka stane, recimo, u stotinu godina. Šta je stotinu godina u odnosu na vječnost u kojoj tjelesno nećemo živjeti u ovom prostoru i vremenu? Skrati, čovječe, što je više moguće i poentiraj. Suviše razmišljamo o životu, premalo ga živimo. Moje pisanje je produžetak mene, svaka povučena linija na papiru nastala iskreno u određenom vremenu i prostoru i mislim da je upravo zbog toga ona došla do ogromnog broja duša. Ja nisam niti fikcija niti njen predstavnik, život uživo ili na papiru, isto je. 

Veoma je zanimljiv estetski izgled vaših poruka koje su pomalo neurednim rukopisom ispisane crno na bijelo - u čemu očito i leži njihova privlačnost. Kako to da ste se odlučili na takav stil? Želite li možda time poručiti da se ne trebamo toliko zamarati vanjštinom i lijepim detaljima, već se fokusirati na ono važno – sadržaj poruke?

Život nije nije copy mašina i svi bi trebali težiti k njegovanju autentičnosti u svakoj sferi svog djelovanja. Ljudi vole istinu i tebe onakvog kakav jesi. Ili te ne vole. Jednostavno je. Dok pišem, moja olovka grebe papir. Ogrebotine nisu ravne, krive su i duboke, kao cijeli život. On nije simetričan, ravnalo i šestar su suvišni alati, više je poput platna na koje zamahom bacaš boju. Ovaj stil je pronašao mene.

Objavljujete sadržaj na društvenim mrežama, izdali ste knjigu 'Na tezgi godišnjih doba', sad ste na najavili svoj novi planer za 2022. godinu... Čini se da vašoj kreativnosti nema kraja. Kako je hranite i potičete?

Svi moji projekti rodili su se iz buntovništva. S „Tezgom“ sam želio pokazati da je moguće imati knjigu koja je od prve do posljednje stranice napisana mojom lijevom rukom. Ljudi su je odlično prihvatili, što mi je dalo poticaj da nadogradim kreativno djelovanje i proširim koncept „crno na bijelo“. Čovjek sam koji non-stop nešto zapisuje, šara, škraba, nosim po pet rokovnika i planera gdje god pođem, jedan ostavim tu, drugi tamo, pa se vraćam… S planerom za 2022. godinu skupio sve najvažnije na jedno mjesto tako da sutra ne moraš nositi njih pet, već samo jedan. Kreativnost i rad su u ljubavnoj vezi. Ako ne radiš, kreativnost diže nos. A ako radiš, a ne radiš ono što trebaš, gušiš kreativnost. Otvorio sam um, načulio uši, spremio papir i olovku i radim da nahranim kreativnost, ona ne smije gladovati.

U ovom trenutku imate 160 tisuća pratitelja na Instagramu. Utjecali ste na toliko ljudi, neki su čak tetovirali vaše poruke. Kako ste reagirali na to? Osjećate li ponekad tjeskobu ili nesigurnost kad objavljujete svoj sadržaj? 

Golemo je kada netko stavi tvoju riječ pod kožu. Takav kompliment ne možeš platiti. On govori o nedokučivoj dubini mog slova na čemu sam beskrajno zahvalan, kao i svim dušama koje nose moje slovo. Radim na tome da ih sve do jedne osobno upoznam. Gledajući statistiku, broj koji prati moj rad je znatno veći od 160 tisuća, ali to mene uopće ne dira. Hajde da razgovaramo o ljudima, ne o brojevima. A sad pričajmo o čovjeku kao individui. Ja, čovjek, pišem čovjeku i ne volim stavljanje duša u korpu etiketiranu s „xxx pratitelja“. Svi smo u životu zajedno i svatko igra važnu ulogu. Nema nevažnih. Rastem sam sa svojim pisanjem i tu nema mjesta nesigurnostima, samouvjereno odložiš slovo za zrelija vremena ili njime napuniš kantu za otpatke.

Često se obraćate pratiteljima u ženskom rodu. Što vas je potaknulo na tu odluku? Smatrate li da je važno pružiti potporu ženama, osnažiti ih ili se jednostavno više volite obraćati ljepšem spolu?

Ispočetka, bilo je problematično obraćati se istovremeno i muškom i ženskom spolu. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, javljalo mi se sve više čitateljica, što je dovelo do zaključka da, kada se o radi o samoljubavi, muškarci zauzmu obrambeni stav i to je korijen koji na našim prostorima ne možeš olako iščupati. Tako sam i ja zauzeo svoj stav po slovu. Žene se više grle, glasnije vole, više čitaju i njeguju pisanu riječ, češće puste suzu gledajući neku dramu, otvorenije su ljubav, vole cvijeće, nose te devet mjeseci ispod srca. Iako takve sjajne i presjajne, bačene su u drugi plan u mnogim sferama života, a to nije tajna. Hajde da okrenemo igru. Otklonimo paravane, podignimo ženu gore, rame uz rame do muškarca, na mjesto koje samim postojanjem zaslužuje.

Za kraj, imate li neku poruku za čitateljice Sense? 

Znamo gdje smo počeli jer su nam tako rekli, ali gdje i kad ćemo stati, nije nam poznato. Glupo bi bilo osloniti se na tu neizvjesnost s „ima vremena, sutra ću, kasnije…“. Za sreću nikad nije rano, ali često zna biti prekasno. Živi sad, živi ludo, živi svaki dan, sjeckaj uspomene u vrećice i puni škrinju njima. Bit će ti pravo drago kad ju jednog dana otvoriš, a sjajna sjećanja spopadnu te sa svih strana.