Nakon mnogo godina susrela se dva prijatelja, nekadašnja zatočenika koncentracionog logora.
„Jesi li oprostio nacistima?”, upita prvi.
„Da”, odgovori drugi.
„E pa, ja nisam! I nikada i neću! Mrzim ih iz dna duše i tako bih se rado osvetio samo kad bi mi se pružila prilika za to”, pun bijesa na to odvrati prvi.
„Onda si ti još uvijek njihov zatočenik”, s tugom izgovori drugi.
Iz ove kratke priče, lako je shvatiti suštinu čina opraštanja: OSLOBODITI SEBE (od patnje, mržnje, zamjeranja, zavisti i još mnogo teških emocija). Kad nekome oprostimo, ne znači da smo odobrili njegovo ponašanje, ne znači da smo ga opravdali, pomilovali ili zaboravili što je ta osoba rekla ili učinila. Također, ako oprostimo, ne znači da se moramo s tom osobom pomiriti. Ne moramo se s njom nikada više vidjeti ni čuti, jer opraštanje ne traži društvo niti objekt. Ono se odvija unutar nas, i nitko nikada ne mora saznati za to, ako mi ne želimo. Opraštajući, sebe oslobađamo iz ropstva teških emocija, loših misli i namjera, mračnih slika. Tako, na energetskom nivou, u sebi stvaramo mjesto za neke druge emocije, misli i stanja, koje po našem izboru mogu biti i lijepe i unaprijediti kvalitetu našeg života.
OPROSTITE ONIMA KOJI VIŠE NISU SA VAMA
Ova je forma oprosta dosta teška, zbog toga što osoba koja nas je na neki način povrijedila više nije fizički prisutna u materijalnom svijetu. Situacija je još teža ukoliko je u pitanju neka bliska osoba ili član obitelji. Međutim, jako je važno baš njima oprostiti, kako bismo i sebe i njihove duše oslobodili od tereta prošlosti i otvorili vrata za novu, svjetliju budućnost .
Ne možete vrijeme vratiti unazad. Ne možete vratiti ni njih. Ali možete – i to već danas – oprostiti. Oprostite sebi zbog možda predugog ili prejakog zamjeranja. Oprostite njima. Oslobodite se tog tereta koji nosite na leđima koji vas povija ka zemlji i zaustavlja dah.
Obratite im se, napišite ili izgovorite neizgovoreno. Iako njihova tijela nisu s vama, duše žive vječno. Učinite ono što osjećate da će vam donijeti olakšanje: idite u crkvu i pomolite se, idite u šumu i vrištite, posjećujte terapeuta, plačite, udarajte jastuk. Samo krenite - značit će vam.
OPROSTITE ONIMA KOJI NE MOGU DA OPROSTITI VAMA
Ma koliko da radimo na razvoju svojih vrlina, na svojoj duhovnosti, razumijevanju, empatiji, ipak smo samo ljudi i griješimo. I tako, nekada, u periodu slabosti ili u afektu, kažemo ili učinimo nešto zbog čega nam bude žao, za što mislimo da je moglo i trebalo drugačije. Ali vrijeme ne možemo vratiti unazad, ni progutati izgovorene riječi, ni poništiti učinjeno.
Shvativši da smo pogriješili, ispričamo se osobi kojoj mislimo da smo nanijeli štetu i iskreno se pokajemo. Međutim, dogodi se nekada da i uz sve naše isprike, objašnjenja i kajanja, neki ljudi jednostavno ne žele oprostiti. Na nama je onda jedan težak, ali jako važan zadatak: oprostiti njima to što ne mogu oprostiti nama. Potrebno se potruditi pronaći razumijevanje za njihovu povrijeđenost, uvrijeđenost, proživljenu bol ili razočaranje zbog naših riječi ili djela. Ne možemo nikoga natjerati da nam oprosti ako nije spreman. Imamo utjecaj samo na svoje emocije, misli i postupke. Moguće je da oproštaj u ovakvim situacijama energetski „omekšava” osobu i da ona s vremenom mijenja svoj kruti i optužujući stav prema nama. Jer, oproštaj uvijek nosi dobrobit za sve strane.
NAJTEŽI ZADATAK – OPROSTITE SEBI
Čini se kao da smo ponekad sposobni svakoga razumjeti, svakome pronaći opravdanje i dati drugu šansu, osim sebi samima. Zašto je to tako? Sebi najteže opraštaju osobe koje su kroz život često i/ili dugotrajno bile izložene kritici, isticanju grešaka i loših postupaka, kojima se roditelji ili nastavnici nisu nikad ispričavali ili su to činili rijetko, koji nisu nikada bili pohvaljeni kada učine nešto dobro (ili su to bili rijetko). Takve osobe su s vremenom usvojile uvjerenje da nisu vrijedne isprike, da uvijek griješe i ne vide razloge za oproštaj sebi, jer ne znaju ni kako bi to učinile. Sebi teško opraštaju osobe koje ne vole sebe, i koje sebe doživljavaju kao vječitog krivca. Važno je da shvatite da je opraštanje proces, a ne jednokratni čin, i da se događa na više nivoa, od kojih je kognitivni samo jedan (ostali su emotivni, duhovni, psihološki i tjelesni). Opraštanje sebi podrazumijeva prihvaćanje prošlosti i učinjenog kao jedinog mogućeg scenarija i odustajanje od iluzije da se može promijeniti prošlost.
Pomislite kako biste se u toj situaciji ponašali prema svom djetetu, ili nekome koga volite, pa pokušajte taj osjećaj, te riječi i postupke primijeniti i u odnosu prema sebi. Pomislite na sve ono dobro, lijepo i plemenito što ste ikada uradili ili učinili, i zapišite. Spoznajte sebe kao cjelovito biće – jedinstvo dobrih i loših osobina, vrlina i mana, sjene i svjetlosti. Sigurno postoji bar nešto ispravno u vašem iskustvu, jer, kao što kaže Paulo Coelho: U životu ništa nije potpuno pogrešno. Čak i sat koji ne radi, uspije biti točan dva puta dnevno.
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
.png)
.png)
