Motivacija je uvijek bila bitna tema u mom životu, pitanje o kojem sam puno razmišljala jer sam smatrala da me bitno određuje kao osobu. Negdje do tridesete godine života izrazito sam patila što nemam jasan smisao života, neko predodređenje koje bi me usmjeravalo i vuklo naprijed i u tome sam vidjela nedostatak svoje motivacije za svakodnevno suočavanje sa životom.
Nedostatak velikog i konkretnog životnog cilja vukao me je u letargiju i depresiju. Pitala sam se koja je svrha mog postojanja i zašto sam uopće došla na svijet. Onda mi je u jednom trenutku postalo jasno da većina ljudi živi sretno i ispunjeno bez ikakvog velikog cilja koji bi ih određivao. Oni čak i ne razmišljaju o takvom cilju, a životi su im sadržajni i izgledaju sretnije od mene.
Spoznaja da moja egzistencija na ovom planetu ne mora biti opravdana nekom naročitom svrhom, rasteretila me i oslobodila. Shvatila sam da ljepota življenja nije u velikim ciljevima, nego u onome kako i čime ispunjavamo svoje trenutke. Sadržaj kojim ispunjavam dane ne mora biti kreiran i vođen idejom, tj. stavom. Dovoljno je osjećanje. Radiš onako kako se osjećaš, a to je uvijek opipavanje neistraženog terena. Ponekad iznenadiš sam sebe i to odvuče život u neslućenom smjeru. Ja sam se u jednom trenutku opustila i pustila život da me nosi. To ne znači da sam riješila sve svoje probleme.
Problema uvijek ima, loših dana uvijek ima, ali oni dođu i prođu. Nijedan problem nije nepremostiv i vječan. Čak i kada sam suočena sa situacijama koje čovjeku najteže padaju, poput smrti drage osobe (prošle sam godine izgubila majku), svjesna sam da moja tuga nije fatalna i da me neće ubiti. Ljudi su žilava bića, mogu preživjeti svakakve strahote i da se, kada sve prođe, opet raduju sunčanom danu. Ja sam sada ona koja tuguje, ali neću dovijeka to biti. Nijedno stanje nije vječno. A život je prepun zaokreta i iznenađenja. Ljudi često nisu svjesni svoje snage, a ni snage vremena koje nas liječi, mijenja i donosi nam nezamislive scenarije.
Uvijek sam vjerovala u sebe. Čak i kada nisam imala onu vrstu samopouzdanja koja je potrebna za pozicioniranje na poslu i u društvu, imala sam neko unutarnje samopouzdanje. Vjerovala sam sebi. I onda kada je cijeli svijet mislio i radio drugačije od mene. Nisam sigurna da li se ta vrsta samopouzdanja stječe ili se s njom rađaš. Ali znam da se ono zasniva na vjeri u ispravnost svojih principa i unutarnjih motiva. Ja se u životu vodim principima istine, nepristranosti, suosjećanja i pravde. Motiv mi nikad nije osobni interes, nego borba za objelodanjenjem istine koja je u svijetu možda loše shvaćena ili iskrivljena. Kroz svoje pisanje trudim se raskrinkati neke civilizacijske laži, snobizam, formalizam, i dođem do pravih vrijednosti, pravih istina, pravih osjećanja i naše prave prirode.
Moja snaga je u tome što se ne borim za interes bilo koje strane, nego u interesu onoga što jest i kako jest. Svaki put kada pobijede istina i pravda, ja sam pobjednik. Kada pobjede laž i nepravda, ja sam gubitnik. Trudim se da, prije svega, svoj život potpuno očistim od bilo kakvih opsjena i iluzija. Svakodnevno ih čupam kao korov. Ta je borba uvijek aktualna i neprestana. Ali mi ne pada teško. Teže bi mi bilo da vodim život koji nije iskren i autentičan. U toj iskrenosti, također, vidim svoju snagu. Kada otvorite dušu pred cijelim svijetom i nemate tajni nad kojima strahujete, vi onda nemate nijednu slabu točku. Nitko vas ne može raskrinkati i kompromitirati jer ste vi već „raskrinkali“ sebe.
U trenucima kada se osjećam slabo, bezvoljno, utučeno, ne bodrim sebe niti se na silu tjeram da budem sretna. Pustim svoje osjećaje da budu takvi kakva jesu, dam im prostora, često ih iskoristim kao materijal i pogon da nešto stvorim. To me tjera da još dublje prodrem u svoja stanja. Ako me boli – zaronim u bol. Ne štedim sebe niti sebi mažem oči, a takav pristup najbolje očisti sve rane i iscijedi iz njih gnoj.
Kada se osvrnem oko sebe i vidim svoju obitelj – supruga, sina, psa – imam dojam da sam u nekom divovskom akumulatoru ljubavi i to mi daje veliku snagu. Drago mi je što trajemo već deset godina, s obzirom na visoke standarde odanosti, privrženosti i partnerstva, koje oboje imamo kada je u pitanju brak. Nije lako živjeti u zajednici gdje se sve sasipa direktno u lice, gdje vlada ravnopravnost, nema društvenih uloga, nema okolišanja, prešućivanja i manevriranja. To nas često vodi u oštre debate, pa i svađe, ali na kraju dana sve je izgovoreno i ništa ne lebdi u zraku, pa je takav zrak čistiji i lakši za disanje.
Ako bi trebalo da jednom riječju opišem osnovni izvor moje životne snage, to bi bila riječ „istina“. Rukovodim se istinom u svom pisanju, ponašanju, odnosu prema sebi i odnosu prema svijetu. Istina iscjeljuje, istina oslobađa, istina ohrabruje, istina umiruje. Ne postoje nikakve efikasne „metode“ za sretan život. Postoji jedino suočavanje s istinom. Svaki bijeg od sebe i izvrtanje istine vodi u još veći problem, u slabost, anksioznost, beznađe. Ne zavaravajmo sebe, ne obmanjujmo druge, i na pravom smo putu.
.png)
.png)
