Ljubomora prema Sigmundu Freudu: Kako ju prepoznati i je li zapravo normalna pojava ili ne

Sigmund Freud zanimao se kao psihoanalitičar i za konstrukt zavisti te sugerirao kako se sastoji od četiri osnovne komponente: tuge zbog gubitka, narcisoidne rane, osjećaja neprijateljstva prema uspješnijem suparniku, samokritičnosti.

Kako bi promijenili situaciju narcisi često pokušavaju umanjiti postignuća i vrijednosti onih kojima zavide. Omalovažavanjem drugih pokušavaju se osjećati superiornije i vratiti osjećaj vlastite vrijednosti. Kako bi privukli pažnju lansiraju vijesti o vlastitom uspjehu, tražeći pohvalu, a nerijetko posežu i za pasivno-agresivnim taktikama, poput suptilnih uvreda, sarkazma ili namjernog zanemarivanja osobe na koju su ljubomorni. Nerijetko će pokušati sabotirati uspjehe ili odnose širenjem glasina, manipuliranjem informacija i stvaranjem konflikata.

Svatko se u jednom trenutku susreće s neuspjehom. To je neminovno i ključno za osobni razvoj jer kroz svako se iskustvo razvijaju nova uviđanja i vještine. No, neki se već u djetinjstvu susreću s usporedbama s drugima, što najčešće, misleći kako će dijete potaknuti na postizanje boljih rezultata čine roditelji, zaboravljajući pritom kako se individualne vještine trebaju razvijati umjesto stvaranja rivalstva ili osjećaja nedostatnosti. Natjecanje može biti motivirajuće, ali ako postane previše intenzivno, može uzrokovati negativne emocije i destruktivno ponašanje.

Pretjerana samokritičnost može se razvijati brže od stvarnih potencijala. Ona naime uključuje negativnu evaluaciju vlastitih sposobnosti i postignuća, što može pojačati osjećaj nesigurnosti i nedovoljnosti. Vrlo je slična ljubomori koja proizlazi iz rivalstva u djetinjstvu, ali njezini okidači mogu doći u kasnijoj dobi i sasvim drugačije temelje. Često se veže uz perfekcionizam i činjenicu kako osoba postavlja previsoke standarde kontinuirano te se tako i samosabotira, a potom osjeća zavist prema onima koji svoje ciljeve, u istom polju realiziraju. Unutarnji kritičar može biti koristan u radu na sebi, ali u dominantnim situacijama, priječi prostor za razvoj stvarnih motivacijskih kvaliteta i uviđanje svih vrlina i talenata kojima se ciljevi zaista mogu ostvariti.

Sigmund Freud smatrao je kako ljubomora zapravo nije racionalna emocija jer da bi bila takva, trebala bi biti „pod potpunom kontrolom svjesnog ega“. Međutim, prema današnjim istraživanjima i kako utvrđuje Psychology Today njezino je izvorište upravo u podsvijesti jer se u njezinom slučaju ne odlučujemo samostalno vjerovati u nešto. S druge strane njegova podjela na racionalnu/normalnu, projiciranu zavist ili zabludu ostaje konkretna.

Zdravo je posjedovati natjecateljsku prirodu koja motivira postizanje napretka. Projicirana proizlazi iz vlastitih obrazaca ponašanja, razmišljanja ili krivnje zbog istih, a često se primjenjuje u partnerskim odnosima. Zabluda se može smatrati i oblikom paranoje koja se temelji na znakovima koje osoba vidi ili osjeća, ali oni ne ukazuju na ono što osoba tumači.

Ljubomora jest prirodno stanje. Prirodan je odgovor na prijetnju nečemu što se smatra vrijednim, bilo da je riječ o vezama, statusu, uspjehu ili resursima. Prepoznavanjem i prihvaćanjem osjećaja ljubomore formira se razumijevanje vlastitih emocija i što ih izaziva te može pomoći pri učinkovitijem upravljanju njima. Šira perspektiva i shvaćanje kako tuđi uspjeh ne umanjuje vlastiti, ključan je korak za postepeno odmicanje od ovog osjećaja te razvoj samopouzdanja.