Sensina kolumnistica o strpljenju i vremenu: Jesu li to ratničke vrline ili mane koje nas nerijetko koštaju života?

Sjesti i pustiti da se stvari poslože same od sebe, za mene je bila nemoguća misija. Kontrola je bila moj najbolji prijatelj, sve dok jednom nije postala neprijatelj. Za vrijeme rada u korporacijama gdje sam provela više od dvadeset i nešto godina, sve je moralo biti po špagi, otprilike kao i kod mog tate. Tako „isprogramirana“ nisam imala poteškoća s praćenjem plana i programa - sve odmah i sada, a ako može i jučer. Za takve izazovne poslovne situacije, disciplina i kontrola su vaši najbolji saveznici.

Samu sebe ulovila sam u zaključku kako, unatoč tome što sam od tamo otišla, korporacija nije otišla iz mene. I to me frapiralo! Mislila sam da je to iza mene, da ne kontroliram stvari, da sam opuštena, mekana, strpljiva spram sebe i dajem si vremena za slow living. Ali ne, ni blizu! Naravno, tako šokirana istinom koja je samo iskočila ispred mene, zarotirala sam već na Caminu dnevno funkcioniranje za 180 stupnjeva, a nakon povratka gledam da ga svaki dan otpuštam sve više i više. Sjedni i pusti, novi mi je moto koji vježbam kao abecedu.

Tolstoj je davno rekao: Od svih ratnika najjača su dva: strpljenje i vrijeme! A ja nisam ovladala ni jednom tom vještinom jer sam i dalje živjela u starom naučenom modu.

Odnosno, nije da ja nisam imala strpljenja. O da, jesam, samo za krive stvari, situacije i ljude u svom životu. Ljude pogotovo, muškarce recimo najviše. U strahu da neke od njih ne razočaram imala sam strpljenja toliko da bih zadivila i Tolstoja. O da, i vremena sam dala, poklonila, dijelila šakom i kapom. I što sam za to dobila?, Lekcije, znanje, iskustvo i školu o recimo; narcizmu, manipulaciji, egocentrizmu, nepoštovanju, emotivnom zlostavljanju, zanemarivanju, mogu nabrajati do sutra.

No ono što mi je to sve zapravo donijelo su DAROVI do kojih ne bih mogla doći na nikakav drugi način. Biti strpljiva u ovakvim učenjima netko bi nazvao glupošću, ali ja znam da me ta strpljivost koštala vremena i ulaganja. Ulaganja u mene, u osvještavanje mojih osobnih granica, u gradnju samopouzdanja, samopoštovanja, vjere u sebe, u znanje koje sada dijelim s drugima, u iskustvo koje kada pričam o njemu s onima koje su prošle slično i traže pomoć jer se sabiru kao lego kockice, nakon što ih je netko razbacao svukud, imam autentičnost, istinsko proživljeno iskustvo, a ne priču iz neke literature. Nije isto, nije ni približno isto.

Vjerujete li nekome kada vam priča o tome kako je imati slomljenu bedrenu kost bolno, a taj je nikad nije slomio? Vjerujete li nekome tko priča kako je dobiti prvi šamar, u najmanju ruku teško i bolno, a nitko nikada na tu osobu nije digao ruku. Vjerujete li onoj koja kaže da zna kako ti sigurno lako nakon razvoda, a nikada u životu nije bila u dužoj ili ozbiljnijoj vezi. Vjerujete li onome tko kaže da nije lako biti siromašan, a nikada nije bio u prilici da razmišlja kako će prehraniti sebe ili svoju djecu, jer ima dana kada nema ni za kruh?

Kome vjerujete i što osjećate kada slušate priču pročitanu iz knjige ili proživljenu na vlastitoj koži?

Rekla bih da bi mi Tolstoj dao 5 iz zalaganja i strpljenja, iako ga na ovako opisane slučajeve ne definiramo kao vrijednost, a vrijeme u tom slučaju gledamo kao izgubljeno. No kažem vam, ništa nije izgubljeno. Sve što ste prošle, trebale ste proći, kao i svaka od nas. Želim preokrenuti i proširiti perspektivu te pogledati stvari sa druge strane.

Ako sve što smo prošle, jer smo bile strpljive, davale vremena više nego što bi dala neka naša prijateljica, mislile da tako držimo kontrolu nad sobom i životom, jer smo imale plan, jer smo imale cilj i jer smo željele nešto što se nije ostvarilo, zar je jedino što možemo reći na to da smo bile glupe!?

Ne, ne mogu više prihvatiti ovakvu konstataciju! Nismo bile glupe što smo nekome vjerovale, što smo voljele previše, što smo bile tako odgajane da smo mislile kako drugačije ne može, ne ide i ne postoji. Nismo glupe što smo željele bajku i ludo vjerovale da bajka postoji. Samo još malo, samo još ovo, još ono, i posložit će se. Nismo bile glupe što smo davale šanse nekome tko do tog nije držao ni 5%! Nismo bile glupe, samo smo previše vjerovale drugima, a premalo sebi.

Mi za sebe uvijek možemo reći da smo bile ratnice, dale sve od sebe, sa svoje strane i kako je rekao Tolstoj - dva su najjača ratnika strpljenje i vrijeme. Iako smo možda neku bitku i izgubile, ono što smo iz njih dobile, nitko nam ne može oduzeti. A k tome, dok dišemo, nije gotovo. Najveća promjena koja se događa je ta da smo naučile ono što prije nismo znale: može biti i drugačije, jer živimo drugačije.

Sada vrijeme i strpljenje imamo ponajprije ze sebe, a onda za sve druge. Zato, ne krivite se, ne tražite sebi greške zato što ste prema nekome bile previše strpljive, previše dobre, previše povjerljive. Vi ste dale srce, a netko je to pokvareno iskoristio, jer nije znao bolje, pa neka to i njima bude na ispriku ili izgovor. Kako god. Znajte samo, niste bile glupe, i nikada to za sebe nemojte misliti. Vi ste dovoljne, upravo ovakve kakve jeste sada, danas i ovdje. Budite ponosne na sebe, na svoje bitke, na svoje ulaganje, na svoje iskustvo.

Vrijedite, samim time što ste ovdje, a ako to netko ne vidi i ne primjećuje, to je njihov problem. I ne zamarajte se što i takvima dajete vrijeme. Kada vam bude dosta i osjetite da je dosta, otići ćete. Kada vi to osjetite, a ne vaša mama, frendica, kolegica s posla - VI, samo vi. Kada vam bude dosta, reći ćete doviđenja poslu, frendici, mjestu stanovanja, frajeru, mužu, ljubavniku, djeci, svima. Vi ste te koje odlučujete. Uvijek, samo Vi... Ali kada je vama dosta. I u redu je kada je vama u redu. Sve, ali baš sve.

Ako ste se prepoznale u ovome tekstu, i želite više ovakvih tekstova, zapratite me na Instagram profilu @danijelaloncaric76 gdje na dnevnoj bazi možete čitati slične tekstove i savjete kroz ovakvu ili sličnu tematiku. Dovoljne ste i savršene, ne zaboravite na to!