Nesputana odlučnost: Sensa razgovor s Vitomirom Lončar

Treba težiti izvrsnosti - misao je koje se sjetim u svakom trenutku sumnje ili na početku projekta koji zahtijeva prilagodbu i donosi određenu dozu nepoznatog. Posebno je odjekivala u trenutku mojeg preseljenja u London. Opisuje i Vitomiru Lončar koja se u šezdesetim godinama otisnula u smjeru azijskog kontinenta, točnije u Kinu. Sasvim neusporedivo iskustvo.

“Poanta je u sadržajima koji mogu obogatiti život. Mene u odnosu na onu koja sam bila jučer. Svake se večeri pitam samo jedno - jesam li dala sve od sebe? Ako je odgovor potvrdan, spavam kao beba. Ako nije, prihvaćam da ću to učiniti sutra“, objašnjava.

No ne kažnjava se? “Zašto bih se kažnjavala”, govori s određenim tonom nježnosti prema sebi.

“Tijelo mi daje znak ako sam nešto propustila ili u nečemu pogriješila tako što loše spavam u tom slučaju. Čak i ako toga nisam svjesna. Na sreću, poznajem svoje tijelo. Sljedeće jutro uzmem bilježnicu koja stoji pokraj kreveta. Dok ispisujem, počinju mi se pokazivati razlozi“, ističe.

Odlazak u Kinu ne čini se kao pogrešna odluka. Stoga pitam Vitomiru što bi u ovih devet godina izdvojila iz te kulture kao znanje koje oplemenjuje.

“Kinezi su praktični ljudi, kao i ja. Pod njihovim sam utjecajem pojačala taj aspekt. Posebno mi odgovara njihov pristup medicini. Ona me vodila stalno k meni. Na zapadu smo izgubili vezu sa sobom. Kad nas nešto boli, obraćamo se doktoru u potrazi za uzrokom. Valjda trebaš pitati sebe, a onda i zašto te nešto boli. Kinezi imaju tu povezanost sa sobom, s prirodom, ciklusima. Nama to nedostaje. Odvojili smo se od samih sebe. Život u Kini povezao me sa sobom, s mojim tijelom. To je fenomenalan sustav, tvorevina koja traži poštovanje i povjerenje. Moje tijelo zna kada je gladno ili umorno i zato mu treba iskazati povjerenje. Dogodio mi se preokret. Stalno mislimo da mozak upravlja svime. Međutim, u Kini je svaka stanica mozak, svaka stanica ga ima. Cjeloviti možemo biti jedino ako se ne fokusiramo samo na tzv. mindset, to postižemo samo kada su sva četiri sustava (tijelo, srce, mozak i duhovnost) usklađena u miroljubivoj egzistenciji, bez dominacije”, kaže Vitomira.

Bogato iskustvo i znanje nudi brojnim studentima, ali ističe da primjećuje koliko smo generalno zaboravili na osnove. Ta četiri sustava koji nas čine traže prepoznavanje jer tek iz te baze možemo napredovati i razvijati se.

“Kada nam nešto ne odgovara, treba se samo upitati kojem sustavu pripada, a koji je trenutačno zapušten, ne funkcionira. Treba se prisjetiti što smo usput zapustili i shvatiti kako je to normalna pojava. Ako se bavimo jednim projektom, zapušta se drugi. U trenutku kada se nečemu predajemo potpuno, druge su stvari na čekanju. Ali preslagivanje se dogodi jer nas tijelo na njega uputi. Pokaže što je bitno“, objašnjava.

Nije svima jednostavno prihvatiti ovu spoznaju. Ona je dio odluke i procesa. Naučiti slušati sebe nerijetko je vještina koju se zanemaruje, a i sama Vitomira priznaje kako u neko drugo vrijeme, kada je producirala, vodila svoju tvrtku, predavala i istodobno studirala, nije bila vična u tome.

“Sada sam to promijenila. Treba razdvojiti bitno i hitno. Prvo se integrirati, a tek onda krenuti prema tablici, rasporedu. U mojem slučaju integracija je jutarnja kava s mužem, zajednički doručak, priča. Ali tu je i integracija same sebe. Kako stojim sa sobom? Onda se može sve“, ističe.

Prisjećam se njezine energije iz dana kada mi je bila profesorica i čini mi se kako se nije umanjila, možda je samo drugačije usmjerena. A posebno se osjeća potreba za promjenom kao vodičem.

“Ne mogu živjeti, a da nisam zadovoljna. Postoje ljudi koji umjesto promjene u takvoj situaciji odabiru samozavaravanje. Umjesto suočavanja s istinom da nešto nije dobro, da nam se ne sviđa, uvjeravaju se kako će biti bolje. Jednom kada uđete u taj krug, taj mlinac, teško je izići. Prihvaća se konformiranje, a samo treba ući u promjenu. Ona manje boli nego ostanak na takvoj poziciji. Ostajanje u lošem nikada mi nije bilo opcija”, kaže.

Slušajući njezine misli o onomu što je uistinu bitno - biti iskren prema sebi, vlastitim odabirima i znati ih prepoznati kao vrijedne - shvaćam koliko si individua još nije dopustilo priliku pogledati u sebe. Poslušati svoje tijelo, one četiri vrijedne komponente i dopustiti si odbaciti ono što ih koči.

“To je jednostavno učenje. Sada pazim na svoju energiju, na što je trošim jer još ima bitnih stvari kojima je želim pokloniti“, kaže Vitomira.
Neodoljivo me podsjeća na kinesku legendu o Ženi Ždralu. Onoj koja se, za razliku od Vitomire Lončar, tek mora naučiti voljeti. Ponovno se pronaći, a ne se vezati uz identitete drugih.