Kakvi smo zapravo?

Otkada je svijeta i vijeka, ljudi su nastojali poboljšati odnose. Konačni cilj u tom plemenitom nastojanju uvijek je bio produbiti razumijevanje i harmoniju. No od mnogih problema koji se javljaju na putu do tog cilja, jedan se javlja odmah na početku, a to je stajalište o samome odnosu. Problem je u poziciji s koje se gleda na odnos. Ta pozicija je egocentrična, što znači da na odnos uvijek gledamo iz vlastite perspektive i onoga kako mi mislimo da treba biti.

Budući da to naše mišljenje često nema veze s temeljnom istinom i stvarnošću, pa čak ni s istinom o nama, a kamoli o drugoj osobi s kojom smo u odnosu, naša nastojanja promašuju cilj. Budući da je ego virtualna struktura naše psihe i da nema veze s istinom o nama i našim odnosima, iz pozicije ega ne možemo uspostaviti realne odnose. Odnosi koje ego uspostavlja su idealizirani i svi znamo da kao takvi postoje samo u ne-stvarnosti, u bajkama i filmovima. Upravo ta idealizacija onemogućuje stvarno viđenje druge strane, a bez tog viđenja, odnos nije odnos.

Doživljaj sebe iz perspektive drugih

Zato se prva i ključna stvar na kojoj trebamo raditi kako bismo poboljšali odnose tiče osnovne perspektive iz koje doživljavamo sebe, druge i svijet koji nas okružuje. Primjerice, sve dok uzimamo u obzir to kako nas drugi vide i pritom doživljavamo sebe iz perspektive drugih, umjesto da budemo onakvi kakvi zaista jesmo, bit ćemo u egocentričnom stanju, dakle trudit ćemo se biti onakvi kakve će nas drugi potvrditi.

A budući da tom stanju, kao što smo spomenuli, nedostaje kvaliteta izravnog doživljaja stvarnosti kakva ona doista jest, nećemo vidjeti ni sebe ni druge onakvima kakvi doista jesu. S druge strane, kad smo onakvi kakvi doista jesmo i kad vidimo druge onakvima kakvi jesu (a ne kakvi bismo mi htjeli da budu), dobre odnose nije teško uspostaviti. A ako to nismo u stanju, neke stvari valja pojasniti.

Biti običan i svoj

Biti običan i svoj nadilazi svaki mogući opis. Moglo bi se reći da je to naše prirodno stanje. Ono stanje iz kojega bezuvjetno prihvaćamo svoju pravu prirodu. Dakako, odgojem i uklapanjem u društvenu zajednicu naučili smo igrati po pravilima pa smo zaboravili što znači biti svoj. Kad smo obični i svoji, međutim, nemamo potrebu pretvarati se na bilo koji način u očima drugih. Do te mjere se ponašamo obično i jednostavno da drugi u odnosu s nama uopće nemaju potrebu zauzimati „gard“, nemaju nam se potrebu dokazivati i nastupati superiorno ili inferiorno.

Naprotiv, i oni u toj situaciji mogu biti upravo onakvi kakvi jesu, a to je ono što svi, htjeli mi to priznati ili ne, duboko u sebi želimo. Jedino kad smo prirodno otvoreni u odnosu prema drugima, bez pokušaja da glumimo ono što nismo, možemo imati svjež, iskren, bezuvjetan, ispunjavajući i neponovljiv odnos.

Bezuvjetno priznanje i poštovanje slobode izbora drugih

Budući da je sloboda izbora nerazdvojna od naše istinske prirode, kad drugi negiraju naš izbor, oni zapravo negiraju nas same. Ako postoji nešto što negativno utječe na naše odnose, onda je to ponajviše činjenica da drugi ne prihvaćaju, ne prepoznaju ili nemaju povjerenja u našu sposobnost da biramo. Primjerice, dovoljno je da nam se samo učini kako drugi negiraju našu slobodu izbora pa da negativno reagiramo tako što ćemo im svojim neprimjerenim ponašanjem dokazati suprotno – da imamo slobodu izbora. Umjesto da uzajamno priznajemo i poštujemo nešto – našu slobodu izbora – bez čega ne bismo bili u stanju povezivati se na ljudski način, često suptilno degradiramo jedni druge.

I onda se pitamo što nije u redu s drugima. Zašto su tako arogantni i neosjetljivi u odnosu prema nama. Zašto bježe od nas. Bolje bi bilo da se pitamo što nije u redu s nama, možda otkrijemo našu vlastitu nevoljkost da preuzmemo odgovornost za sebe i tada od drugih tražimo da biraju činiti ono što bismo mi sami trebali učiniti za sebe. Tada se protivimo slobodi drugih da biraju ono što smatraju ispravnim. Kad znamo problem, rješenje je nadohvat ruke.

Prepoznavanje očekivanja da nas drugi
vole i razumiju naš način

Nema ništa gore u odnosu nego kad očekujemo od drugih da nas vole i shvate onako kako bismo mi to željeli, u skladu s našim viđenjem situacije. Čak i onda kada nas drugi zaista vole i razumiju, nama to ništa ne znači jer smo iz straha u svojoj glavi fiksirali sliku kako ta ljubav i razumijevanje trebaju izgledati. I nema odstupanja. Tako na suptilan, ali vrlo opasan način negiramo da drugi imaju svoj vlastiti način. Iz perspektive drugih, to je zapravo poricanje njih samih, pa kakav onda odnos u tom slučaju možemo očekivati?

Nažalost, samo neživ odnos – bez ljubavi. Stoga, ako želimo biti u stvarnom kontaktu s drugima kako bismo iskusili istinsku ljubav i ako želimo izgraditi stvarne odnose (a ne samo virtualne u našim glavama), moramo prestati očekivati od drugih da gledaju i čine stvari prema našim uvjerenjima. Naša je zadaća naučiti prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, bez postavljanja zahtjeva.

Nastavak članka