Gegaju se, vuku...
Današnji mališani na mnogo nas načina zadivljuju. Kao da su pametniji, bistriji i snalažljiviji nego prijašnje generacije. Imaju nove vještine i sposobnosti koje su usko povezane s novim tehnologijama. No iako računalima i mobitelima već u prvim godinama života barataju često i bolje od roditelja, njihova su tijela pala u drugi plan. Mališani sve manje skaču, trče, penju se po ogradama, penjalicama i drveću, a sve više njihova tijela borave u sjedećem položaju. Upravo zato Sensina suradnica kineziologinja Ana-Marija Jagodić Rukavina susreće sve više djece koja ne znaju ni pravilno hodati i kojima se tijela nisu pravilno razvila.
„Možda to zvuči kao preuveličavanje, no uistinu je tako. U svojoj praksi susrećem mnogo djece čiji je tjelesni razvoj osujećen. U školama vidim kako desetogodišnjaci hodaju tako što ‘bacaju’ ili vuku noge, imaju disbalansirani hod, što znači da se na jednom stopalu zadržavaju dulje nego na drugom ili se pak gegaju. To postaje toliko učestala pojava da roditelji više ne razlikuju disbalanse i deformacije od uravnoteženog tijela i gibanja.
A sve je to posljedica pretjeranog sjedenja. Pri pretjeranom sjedenju položaj zdjelice postaje neprirodan, a zbog toga i noge ne ‘rade’ kako treba“, ističe Jagodić Rukavina koja već godinama vodi PBS Centar sportske izvrsnosti u kojem se bavi i ozbiljnim tjelesnim disbalansima, a klijenti su joj sve češće i djeca. Da iz nje ne govori samo profesionalna zabrinutost, potvrđuje i njezin 13-godišnji sin Tomas koji kaže kako mnogi njegovi vršnjaci nemaju dovoljno razvijenu koordinaciju da bi znali nogom udariti loptu, a većina ih se ne bavi nikakvom fizičkom aktivnošću.
Nijedan sport nije uravnotežen
No rješenje za ovakve probleme, koji zahvaćaju cijele nove generacije, nije u pritisku na djecu da se bave sportom jer je sport suprotni ekstrem koji iscrpljuje tijelo, posebice ako je ono nerazvijeno. Treba djeci pomoći, smatra ova stručnjakinja, da ponovo uspostave kontakt s tijelom i da spontano nauče bazične pokrete koji će njihova tijela vratiti u ravnotežu.
„Nijedan sport nije uravnotežen jer razvija i potiče samo usku lepezu pokreta, što opterećuje određene dijelove tijela pa se stvara disbalans koji poslije može uzrokovati brojne probleme, i to ne samo fizičke nego i emocionalne. Stoga djecu ne bi trebalo prisiljavati na bavljenje jednim određenim sportom prije desete godine života, a i tada to treba biti ograničeno na najviše tri puta tjedno i samo ako dijete samo pokaže interes za sport. Umjesto sporta treba poticati hodanje.
Prosječno dijete danas napravi 2000 koraka dnevno, a optimalno bi bilo 20.000!“ ističe ovu poražavajuću statistiku kineziologinja Jagodić Rukavina, no to ne treba čuditi ako znamo da danas uglavnom djecu vozimo na sve aktivnosti, pa i u školu i iz škole. Djeca, posebice u gradskim uvjetima, imaju manje prilike za obično kretanje poput hodanja.
„Osim hodanja, kod djece je potrebno poticati rekreaciju. To mogu biti odlasci u prirodu, igra, bicikliranje i bavljenje raznim aktivnostima. Razlika između sporta i rekreacije je u intenzitetu i natjecateljskom karakteru. Bavi li se dijete povremeno nekom sportskom aktivnošću iz zabave i zadovoljstva, to će potaknuti stvaranje zdravog odnosa prema tijelu i omogućit će psiho-fizičku ravnotežu. No u tom je slučaju dobro kombinirati sportske aktivnosti kako bi se njihov utjecaj na tijelo nadopunjavao“, kaže naša sugovornica.
Majčino kretanje
Iako se tjelesni disbalansi, nastali zbog manjka kretanja i aktivnosti, mogu ispraviti (što je dijete mlađe, to je ispravljanje jednostavnije), najbolje je njegovati dječje tijelo od početka. Istraživanja pokazuju kako određeni motorički nedostaci svoj korijen mogu imati u majčinom kretanju dok je dijete još u maternici.
„Trudnice se premalo kreću i zbog toga im je cirkulacija u zdjelici usporena, što, pokazalo se, utječe na neurološki razvoj ploda. Zato djeca nakon rođenja često sporije napreduju i imaju motoričke poteškoće jednom kad napredak krene. Stoga je za buduće mame važno da su aktivne. Neka ispitivanja pokazuju da je djetetovo kretanje u maternici presudno za razvoj neurološkog sustava, a ako je majčina cirkulacija loša, dijete će u trbuhu biti statično i zbog toga će često kaskati u neurološkom razvoju.
Zato, kad se rodi, može preskakati faze u razvoju, primjerice, može preskočiti puzanje, kasniti u hodanju ili padati pri trčanju“, upozorava Jagodić Rukavina i ističe da kad roditelji uoče te manjkove, iz zabrinutosti žele da dijete što prije napreduje, ne poštujući djetetov prirodni tijek razvoja. Pritom često zna proraditi i ambicija pa se roditelji gotovo utrkuju čije će dijete prije napredovati u nečemu. Ima i onih roditelja koji se uplaše što djetetov razvoj ne prati neki statistički prosjek i zbog toga potiču ubrzan napredak kad zapravo to dijete za takav napredak nije spremno. Stoga, kako ističe kineziologinja, valja biti umjeren.
.png)
.png)
