Intervju dr. Peter Levine: Od traume do unutarnjeg mira

Trauma ne zaostaje u sjećanju nego u živčanom sustavu

Dolazak u Zagreb i uvod u školu

Zahvaljujući višegodišnjim nastojanjima terapeutkinje Somatic Experiencinga Tatjane Kaurinović, koja je i sama doživjela strahote rata u Sarajevu, i njezine udruge Somatic and expresive arts international te Lidije Delić, voditeljice učilišta terapijskih vještina Galbanum, dr. Peter Levine je u lipnju došao u Hrvatsku i održao uvodni trodnevni seminar o svojoj metodi te privukao terapeute iz mnogih zemalja.

Uvod je to u školu Somatic Experiencinga koja će se od veljače 2018. održavati u Zagrebu pod vodstvom vrhunskih i iskusnih edukatora o ovoj metodi. Škola je namijenjena stručnjacima svih profesija usmjerenih pomaganju ljudima – od liječnika, psihoterapeuta, medicinskog osoblja, fizioterapeuta do ljudi koji rade s tijelom ili prakticiraju komplementarne holističke pristupe zdravlju.

Kako biste objasnili Somatic Experiencing osobi koja nikad nije išla na bilo kakvu terapiju, a potrebna joj je?
Somatic Experiencing doslovno znači doživljavanje tijela, no to se ne odnosi samo na tijelo u anatomskom smislu nego na živuće tijelo, ono koje vibrira. Nekad se smatralo da je trauma nešto što se dogodi u mozgu pa je to stoga poremećaj mozga – i usput ne slažem se s tim nazivom poremećaj, ja to zovem ozljedom. U svakom slučaju, to ima više veze s nečim što tijelo čini. Dakle, ako svjedočite nečemu što je zastrašujuće ili ugrožavajuće, vi ustuknete, zadržite dah, dijafragma se zgrči.

Sjećam se da sam, baš prije nego što sam došao ovamo, vidio slike žena koje su tijekom rata prelazile ulicu, čini mi se, u Sarajevu. Nakon što se dogodila eks­plozija, njihova ramena bi se podigla i one bi otrčale natrag na rub ulice. Kratko bi pričekale i pokušale opet. I opet bi se povukle zbog pucnjeva. Treći i četvrti put su uspjele prijeći, ali njihova ramena se više nikad nisu spustila. Ideja Somatic Experiencinga je kreiranje novih iskustava u tijelu koja su suprotna prepadu, ukrućivanju tijela, kolapsu i bespomoćnosti koji u nama zaostaju dugo nakon što se trauma dogodila.

Ideja nije ponovno proživljavanje traume, što se događa u mnogim psihoterapijskim pristupima, nego stvaranje nove mogućnosti. Kad to uspijemo napraviti, efekti traume počinju popuštati svoj čvrsti stisak i u mnogim slučajevima potpuno nestanu, katkada čak u nekoliko minuta. Ponekad osoba koja je vrlo traumatizirana veoma brzo otpušta traumu i njezine posljedice jer slijedi inteligenciju tijela.

Somatic Experiencing - ljekovita moć instinkta

Je li to slučaj, primjerice, s mladom ženom na seminaru s kojom ste radili, a koja je imala traumatično iskustvo u djetinjstvu kad su je druga djeca zaključala u malu, mračnu prostoriju. Ona je nakon terapije ispričala da joj je sjećanje na taj doživljaj postalo izvor snage, umjesto traume. Kako je to moguće?
Da, to je uobičajeno u Somatic Experiencingu. Za kratko vrijeme mi tijelu damo novu iskustvo. Naučimo ga da završi sa starom traumom. Da je ova mlada žena kao dijete, kad je bila zaključana, gurnula vrata i izbeljila se djeci, to bi bila ta snaga, ali ona nema takvo sjećanje. Zato smo ga mi kreirali i ona sada više nema staro sjećanje. Ono je nestalo.

Kako možemo zadržati ta nova iskustva koja dobijemo u terapiji? Naime, naviknuti smo na određene tjelesne reakcije koje doživljavamo pod stresom i godinama reagiramo isto. Kako u sebe ugrađujemo ta nova iskustva, tj. nove tjelesne odgovore na neugodne situacije?
To je odlično pitanje. Ali nisam siguran da vam mogu dati precizan odgovor, osim da morate uključivati svjesnost i obraćati pažnju da svjesno primjenjujete novu reakciju dok tijelo ne nađe novu ‘normalu’. Pritom je važno znati da nam se nove tjelesne reakcije, koje naučimo putem SE-a, automatski čine ispravnima i dobrima. Kad imamo to novo tjelesno iskustvo vezano uz stresnu situaciju, pomislimo: ‘Oh, ovako bi to trebalo biti!’ I onda to želimo zadržati. Kad se nekome ponovo dogodi da se ukruti ili stisne zbog stare reakcije, sjetit će se: ‘Aha, ovo nije dobar osjećaj.’ Metoda je bazirana na osvještavanju, ali onda osoba treba svakodnevno vježbati da ide u tom novom smjeru.

Možemo li, međutim, svojim navikama i uvjerenjima, unatoč SE terapiji, ponovo oživjeti traumu?
Pokušajte ovu vježbu: isprepletite prste obje ruke kako to inače radite. To vam se čini prirodno. A sad ih isprepletite tako da suprotan palac i ostali prsti budu  gore u odnosu na prethodnu vježbu. Kakav je to osjećaj? Većina ljudi će reći da nije dobar. Ali ako to radimo dva tjedna, ispreplitanje prstiju na suprotnu stranu od uobičajene postat će nam prirodno, a onaj drugi način koji smo prakticirali godinama – čudan.

Drugim riječima, kad nam je tijelo jako dugo u položaju koji je izazvala trauma, to se počinje činiti normalnim, prirodnim i ispravnim. Ali kad se drugo iskustvo tijela pojavi, što se postiže Somatic Experiencingom, te to iskustvo uspijemo zadržati nekoliko tjedana, sve se promijeni. Nije isto sa svakom osobom, ali kad imamo novo iskustvo i ono je ugodno, više nismo zainteresirani za ono staro.

Također, do određene mjere radimo i na uvjerenjima. Ali tu radimo s onim što zovem ‘odozdo prema gore’ procesima. Najprije gledamo što se događa u tijelu jer se tu manifestira trauma, ali također promatramo i misli osobe, njezina uvjerenja. Jedna od najčešćih terapija za traumu je kognitivno-bihevioralna terapija. Tom se terapijom osobi pokušavaju usaditi druge misli, ali kad je riječ o traumi, to je neučinkovito.

Može biti od pomoći, ali samo kratkoročno zato što senzacije i osjećaji vezani uz traumu još postoje u tijelu. Drugi je čest tretman da se osoba dovede u poziciju da nanovo proživljava traumu, više puta nanovo. To se zove produljeno izlaganje*. Primjerice, u jednom su slučaju ljude tijekom osam tjedana u bolnici poticali da nanovo proživljavaju svoja traumatična iskustva i moglo se vidjeti da ljudi sve više kolabiraju.

Onaj koji ih je intervjuirao na kraju ih je pitao: ‘Je li ovo pomoglo?’ Oni autoritetu nisu htjeli reći da nije, nego su rekli: ‘Valjda’, ali na njihovim se licima vidjela izmučenost. Vidjelo se da su uništeni terapijom. Na kraju su bili u puno gorem stanju nego na početku. Naš se pristup, dakle, ne temelji na tome da pokušavamo promijeniti misli ili ponašanja osobe ili da odgovorimo osobu od njene ljutnje, ovdje radimo do trenutka dok se unutarnje iskustvo samo od sebe ne promijeni.

Gdje u čovjeku "živi" trauma?

Somatic Experiencing je najprije razvijen za osobe koje su pretrpjele teške traume poput rata, prirodnih katastrofa, ali i napada ili teških nesreća. No pokazalo se da SE funkcionira i kad je riječ o raznim svakodnevnim psihološkim opterećenjima. Možete li, međutim, primjenjivati SE i raditi s osobom ako uopće ne znate koja je njezina trauma?
Apsolutno, jer kad radim s ljudima, ja zapravo ne radim s traumom, nego s tim ljudima kao cjelinom. Naravno, i traume su važne jer daju potpuniju sliku, ali uvijek, baš uvijek mogu raditi s bilo kime tko ima bilo kakav simptom - fizički simptom, emocionalni simptom, nekakav okidač...

Poznato je da više ne putujete puno, a posebno da ne održavate seminare za početnike kao što je bio ovaj u Zagrebu. Kako to da ste odlučili doći u Hrvatsku?
Na kraju rata prisustvovao sam mirovnoj konferenciji u Hrvatskoj i vrlo su me dirnuli ljudi koje sam upoznao. Bili su to ljudi iz Hrvatske, Bosne, Srbije... Već oko 30 godina ne vodim uvodne seminare za Somatic Experiencing, samo napredne, ali okolnosti su se poklopile. Tatjana Kaurinović je zatražila da to napravim prije nekoliko godina i rekao sam da ću razmisliti, što je zapravo značilo ne (smijeh). No dobio sam njezine upite više puta.

I sada su se okolnosti poklopile, shvatio sam da imam tjedan i pol između dva programa koja vodim u Švicarskoj pa sam rekao: ‘Zašto ne, blizu je.’ Pomislio sam kako je ovo prilika da se vratim i vidim kakvo je sada stanje, 20 i više godina nakon rata. Više ljudi s kojima sam radio ovdje bilo je direktno izloženo bombardiranju, a mnogi od njih i seksualnom zlostavljanju. Mnogi ljudi imaju tešku pozadinu. Impresioniran sam inteligencijom ljudi koje sam susreo, primarno iz Hrvatske i Bosne.

PageBreak

Ovamo ste, dakle, privučeni posljedicama ratnih zbivanja. Može li biti potpunog unutarnjeg iscjeljenja nakon rata?
Ispričat ću vam priču. Podučavao sam u Jeruzalemu jer je i ondje bilo mnogo sukoba te posljedično i trauma. Jedan se čovjek, koji je Židov, prijavio kao dobrovoljac da radim s njim. Rekao je da dugi niz godina osjeća užasnu bol u leđima. Pomogao sam mu da postane svjestan tenzije koja je bila ispod bola. Onda je uočio da tenzija nije jednaka na obje strane leđa, da je jača na jednoj strani. I dok sam ga vodio da to osjeća, primijetio sam kako se njegova leđa zaokreću i počeo je osjećati da pada unatrag.

On je bio vojni liječnik i prisjetio se da je upao u zasjedu. Pao je s kamiona u jarak i to je bio jedini način na koji je mogao preživjeti. Kad se dignuo, vidio je poginule oko sebe. Nakon ove demonstracije, koja je sve potresla, pozvao sam prisutne da podijele ono što su doživjeli dok sam s njim radio. Javila se jedna Palestinka iz institucije Gaza Mental Health i rekla mu: ‘Kad si se prijavio da radiš s dr. Levineom, molila sam se da se dogodi nešto strašno, da budeš traumatiziran kako bi znao kakav je osjećaj to što si učinio mom narodu. Mučili ste, ubijali, ponižavali. Ali najednom se nešto promijenilo. Shvatila sam da, dok ne nađemo mir unutar nas samih, nikad nećemo naći zajednički mir jedni s drugima.’

To iskustvo mi je postalo model. Naravno, to ne znači da, ako se svatko od nas pojedinačno iscijeli, više neće biti rata. Ali u tome ima istine.

Proces praćenja onoga što se događa u tijelu u Somatic Experiencingu nalikuje mindfulnessu koji je trenutno vrlo popularan u svijetu. Promatramo što se događa u tijelu, ne pokušavamo to promijeniti, ne dajemo vrijednosni sud o onome što osjećamo, ne objašnjavamo...
Da, ima puno sličnosti. Zapravo, ovaj je rad razvijen otprilike u isto vrijeme kad i mindfulness u zapadnom svijetu. No u to se vrijeme mindfulness odnosio samo na promatranje misli, a sada se puno više bavi tijelom. Ali SE nije samo mindfulness. Morate stvoriti nova iskustva, stoga nije dovoljno samo biti svjestan staroga. No mindfulness je od pomoći u mnogim različitim situacijama, čak se može koristiti kao dodatna pomoć i kod traume. Ipak treba napomenuti da mnoge ljude koji su traumatizirani privlači meditacija. S dobrim razlogom.

Ali ono što se često događa jest da što dublje traumatizirana osoba ide u meditaciju veća je vjerojatnost da će na kraju dotaknuti traumu, a to može biti vrlo teško iskustvo jer se događa u trenutku meditacije, dakle povećane ranjivosti. Također, događa se da ljudi u meditaciji namjerno idu prema iskustvu traume, a kad u nju uđu, onda se disociraju, odvoje se od tijela i iskustva jer im je previše, ne mogu to izdržati. Jedan od poznatih učitelja meditacije Jack Kornfield tražio je da se voditelji meditacije prema njegovom programu educiraju najmanje jedan stupanj u Somatic Experiencingu, da bi imali barem osnovno znanje o stvarima koje se mogu dogoditi.

Možete li pojasniti što se u tim slučajevima može dogoditi?
Trauma koju nosimo u sebi privlači nas i uvlači u sebe, to je energetski fenomen. Bivamo privučeni tom energijom jer imamo želju razriješiti traumu. U prirodi je živčanog sustava da se kreće prema takvom unutarnjem iskustvu. Ljudi misle da će trauma nestati ako je ponovo prožive. No to tako ne funkcionira, kako sam već opisao. To se posebno odnosi na ljude koji imaju iskustva s katarzičnim metodama, kad se doživljajem katarze izbacuju davno potisnuti sadržaji.

Istina je da na taj način možete osjetiti olakšanje, ali to je samo olakšanje, a ne trajno rješenje. Tijekom katarze u našem se tijelu otpuštaju određene kemikalije, ponajprije opioidi, endorfini, adrenalin i sl., a to utječe na naš mozak. Kad se to dogodi, osobe se osjećaju jako stimulirano, ali poslije i omamljeno, kao od narkotika, i zato je to jako privlačno. Doslovce možete postati ovisni o ponovnom proživljavanju traume jer svaki put kad to učinite u vašem se tijelu ponovo otpuštaju te kemikalije.

Budući da se vaš pristup bavi tijelom, možete li procijeniti, samo gledajući čovjeka, je li imao traumu u životu?
Da. To mogu vidjeti po držanju tijela, po tome kako diše, mogu vidjeti po načinu na koji osoba trepće, po srčanom ritmu, pa i temperaturi tijela. Mogu to vidjeti i dok s nekim razgovaram, ali trudim se to donekle isključiti. To je nečija intima, a istovremeno primjećujem koliko je boli i patnje u svijetu. Svako je tijelo slika, snimka onoga što mu se dogodilo u životu.

U današnjem svijetu orijentirani smo na um, živimo u svojim glavama i gotovo smo odrezani od tijela i njegovih senzacija i poruka, a tehnologija to još dodatno podržava i otežava naše stanje. Kako pomoći ljudima da se bolje povežu sa svojim tijelom?
To je vrlo ozbiljan problem. Iako se vama možda tako ne čini, u Europi je mnogo manje izražen nego u SAD-u. Gledamo mlade ljude kako sjede za stolom, piju kavu i nitko nikog ne gleda, svi su zagledani u svoje mobitele. To je zabrinjavajuće. Radio sam s nekim majkama male djece koje, umjesto da se posvete djeci, neprekidno gledaju u mobitele i šalju poruke. To je vrlo ozbiljna stvar koja nam onemogućuje da se socijalno angažiramo i integriramo u društvo kako bismo vodili zdrav život. To je eksperiment kojemu još ne znamo ishod, ali je jako opasan. I također stvara ovisnost i mijenja naš mozak.

Kad neprestano jurimo za likeovima, u mozgu se oslobađa kemikalija dopamin od koje se osjećamo dobro, i to stvara ovisnost. U Americi su provedena dva eksperimenta. Mlade su ljude stavili u prostoriju, a njihovi mobiteli bili su nedaleko od njih. Rekli su im da će za svakih pet minuta u kojima se suzdrže uzeti mobitel dobiti 5 dolara, ukupno 60 dolara ako izdrže sat. Većina njih nije mogla izdržati ni prvih pet minuta. U drugom eks­perimentu ispitanici bi dobili lagani električni šok svaki put kad bi posegnuli za mobitelom, i svejedno su to nastavili činiti.

Prije nekog vremena napisao sam članak o botoksu. Mnogi ga ljudi ubrizgavaju u SAD-u, uključujući i žene koje imaju malu djecu. Njihova su lica zamrznuta pa one ne mogu s djecom ostvariti emocionalni dijalog koji se prenosi facijalnim ekspresijama. Zbog toga djeca u ovim situacijama ne mogu učiti o emocijama pa se te emocije kod njih ne mogu ni vidjeti.

Ljudi su toliko odvojeni od svojih tijela da im se nekad čini da to uopće nisu njihova tijela. Somatic Experiencing će ih ponovo upoznati s njihovim tijelom. Važno je postavljati prava pitanja. Primjerice, kako ste rekli, većina ljudi je u svojim glavama pa će reći nešto poput: ‘Osjećam da će se nešto loše dogoditi.’ Kako bih im pomogao da razluče gdje se to događa i da stvore malu distancu od tog iskustva, kažem im: ‘Znači, vi imate misao da će se nešto loše dogoditi. Stoga vas molim, dok mislite tu misao, provjerite imate li neki osjećaj negdje u tijelu koji prati tu misao.’ Dakle, krenem od misli, s nje skrenem pažnju i pomognem im da se povežu sa svojim tijelom.

A ako kažu da ne osjećaju ništa, onda ih pitam: ‘Kad ne osjećate ništa, je li to neki oblik tuposti, obamrlosti ili možda osjećate trnce?’ I onda se dogodi da doista mogu nešto osjetiti u prstu ili u nozi. Potrebno je nježno ih gurkati u pravome smjeru. Ljudi često kažu da se ovo može raditi s grupom terapeuta koji imaju iskustvo u povezivanju s tijelom, prepoznavanju senzacija i osjećaja ali da to ne možemo napraviti s, npr., vozačem taksija ili kamiona, zidarom i slično. No moje iskustvo pokazuje da ljudi koji nisu obučeni kao terapeuti i nemaju ova znanja mogu puno brže doći u kontakt s ovim senzacijama. Radio sam s ljudima koji nisu psihološki sofisticirani i moglo bi se reći da nisu ničega svjesni. Radio sam, primjerice, u sjevernoj Arizoni, gdje ima puno kauboja. Vrlo brzo su shvaćali što sam im govorio. Imamo sada dva kauboja koji su završili naš program i koriste ga u programima terapijskog jahanja.

U svojoj knjizi In an Unspoken Voice (Neizgovorenim glasom) pišete o katatoničnom pacijentu u psihijatrijskoj ustanovi kojemu ste uspjeli pomoći nakon što četiri godine nije imao gotovu nikakvu funkcionalnost. Ne bi li pacijenti u psihijatrijskim bolnicama ili općenito osobe koje imaju psihičkih problema imali više šanse za iscjeljenje kad bi im bilo dopušteno da se fizički izraze umjesto da ih se odmah obuzdava lijekovima za smirenje?
O, potpuno sam u to siguran! U prošlosti su bolnice ovog tipa bile samo smještaj za pacijente, a onda su došli moderni antipsihotici i ljudi su mogli početi živjeti izvan bolnica, u svojoj sredini, i to je dobra stvar. Međutim, kad sam razgovarao s tim ljudima, mnogi su rekli da se osjećaju mrtvo od lijekova. U jednoj instituciji u Danskoj, gdje sam podučavao, glavni psihijatar je provodio terapiju bez lijekova ili baziranu na vrlo maloj količini lijekova, i to s ljudima s teškim dijagnozama, poput shizofrenije.

Sjevernoeuropske zemlje su poznate po takvom pristupu, a ova je ustanova tom pristupu dodala i Somatic Experiencing. Ta bolnica nije imala rešetke na prozorima, a vani, gdje su pacijenti šetali, bila je šuma umjesto ograde – u svakom slučaju, uvjeti su bili takvi da podržavaju iscjeljenje. Zahvaljujući takvom pristupu, u toj je ustanovi bilo samo šest posto recidiva! A riječ je o pacijentima koji su počinili zločine. Za usporedbu, u SAD-u 94 posto ljudi koji počine zločine vraća se u zatvore ili ovakve institucije. To vam pokazuje koliko ovakav pristup ima smisla.

Znači li to da se ispod psihičkih bolesti i teškoća krije trauma?
Vrlo često je to slučaj. Neću reći uvijek, ali vrlo često. No, ako radimo s ljudima na ovaj način, možemo im pomoći bez obzira na uzrok. Možda nećemo uvijek postići da oni mogu funkcionirati bez ikakvih lijekova, ali svakako će funkcionirati s manjom količinom lijekova pa neće imati snažne nuspojave i moći će živjeti ispunjenije. Imamo iskustva da naša metoda vrlo dobro pomaže kod bipolarnog poremećaja, različitih vrsta psihoza ili onoga što danas tumačimo kao psihoze.

Naravno, vrlo smo uspješni s paničnim i anksioznim napadajima. Većina paničnih napadaja ima veze s činjenicom da se nešto vrlo intenzivno događa u tijelu – to može biti pritisak u prsima ili lupanje srca itd. Somatic Experiencing s većinom paničnih napadaja radi vrlo lako.

No nemate samo uspjeha s psihičkim teškoćama nego i s mnogim fizičkim bolestima? Primjerice, spomenuli ste Parkinsonovu bolest na seminaru.
Ne volim davati velike izjave i tvrdnje, ali mogu reći da svakako primjećujemo kako velik broj oboljelih od Parkinsonove bolesti ima traumatičnu prošlost. Mogli bismo reći: ‘A tko nema?’ Ali to nije ni važno, pitanje je možete li pomoći ljudima. Doista ne mogu pomisliti na ni jedno stanje ili bolest u kojem ovaj pristup ne bi bio od pomoći. Jer kad imate i fizičku bolest, s njom često dolazi i strah i grč, što može pogoršati fizičku bolest, a SE vam može pomoći.

Možemo li uopće razdvojiti emocionalni i fizički dio u pojedinoj bolesti?
Ne možemo. John Sarno, autor knjige Kako iscijeliti bolove u leđima, smatrao je da 95 posto svih bolova u leđima ima uzrok u potisnutom bijesu. Ja se dijelom s time slažem, ne sasvim, ali sam svjestan da mnoge emocije i traume sudjeluju u našim fizičkim simptomima. U traumi se stisnemo, a kad se stisnemo, stisnemo i mišiće pa ako oni ostanu stisnuti, onda stvaraju bol. Bol stvara još veću stisnutost i tako ukrug.

Postoji podatak u Velikoj Britaniji da se kod 70 - 90 posto ljudi koji rade medicinske pretrage ne može pronaći organski uzrok njihovih simptoma. To znači da samo desetak posto ljudi ima jasnu fizičku bolest. Potrebno je naći efikasne, psihološki orijentirane terapije za ostale jer ovakav pristup jako puno stoji zdravstveni sustav. Potrebno je to razumjeti jer sustav se drugačije ne može popraviti.

Primjerice, postoji projekt otkrivanja ranih negativnih iskustava koji se temelji na upitniku o zlostavljanju u djetinjstvu i slično. Upitnici pokazuju da što je veći broj takvih iskustava kod pojedine osobe to je veća vjerojatnost obolijevanja od depresije, anksioznosti, paničnih napadaja, ali i dijabetesa, bolesti pluća i srca. Ako su liječnici samo primijetili i potvrdili da su ovi pacijenti imali traumu, oni su bolničke usluge koristili 35 posto manje. To pokazuje koliko su malim intervencijama moguće velike uštede u zdravstvu.