Napisi u medijima daju naslutiti kako živimo u periodu kojim dominira tehnološko napredovanje, ali i kaos. Konstantno smo okruženi negativnim vijestima, a sve to utječe na naše mentalno zdravlje. Još uvijek se borimo za prava koja bi trebala biti temelji dostojanstvenog života. Ne tako dugo i sami smo se susreli s traumatičnim iskustvima potresa, rata, oluja i poplava. To su situacije koje su ostavile traga na mnogima, a što je tek sa individualnim iskustvima koje svatko od nas prolazi u tišini te traži načine kako se izmaknuti i pobijediti strahove?
Traumatični događaji u nama bude osjećaje poput zapanjenosti i dezorijentiranosti, a često smo u nemogućnosti prihvatiti te uopće ostati informirani o recentnim događajima. Nama vladaju nepredvidivi obrasci ponašanja i koncept gubljenja kontrole. I mali utjecaji, poput zvukova iz okoline, mogu u nama probuditi sjećanje na iskustvo od kojeg se želimo zaštiti, pobjeći. Zatomiti. Dok jedni gube apetit, drugi svoju borbu kompenziraju unošenjem previše hrane. Dok neki ne mogu spavati, ostali u snu traže bijeg. Obiteljska druženje i razgovori s prijateljima ili suradnicima, umjesto pomoći mogu poslužiti kao okidač za osjetljivost i razdraženost. Mogu u nama potaknuti potrebu za izljevom negativnih emocija pa izazvati konflikte.
Što onda, za početak, prije no što se odlučimo koji oblik stručne pomoći potražiti, možemo učiniti? (Jer, napominjemo, preporučeno je prepustiti se u ruke profesionalcima, ali razumljivo je kako svatko od nas ima svoje potrebe i treba biti prvo spreman pomoć prihvatiti.)
Oslonite se na svoje voljene. Nikako se ne zatvarajte u sebe. Niste dosadni, niste naporni. Ako morate išta ponoviti nebrojeno puta, to je vaše pravo. Govoriti, izbaciti iz sebe sjećanja je zdravo. Bolnost proživljavanja ne javlja se kod svih na isti načini ili istim tempom. Neki će suze ispustiti odmah, nekima će trebati puno dulji period i poneki okidač za isto. Zdravo je prihvatiti tugu i suočiti se s njom. Normalno je željeti pobjeći od svega, izolirati se. No bijeg nije način. Što se prije suočite, to ćete se kvalitetnije zaliječiti. Prihvatite pomoć od bližnjih u obavljanju poslova koji vam mogu pružiti dodatan stres poput obavljanja kućanskih poslova. Pokušajte za to vrijeme činiti nešto kreativno. Da, zasigurno se nećete odmah moći posvetiti nekoj radnji i misli će vam lutati. Zapišite ih, ako je potrebno. Izgovorite ih na glas, makar i u samoći. U tome nema srama niti je to išta abnormalno.
Ponekad ćete simptome osjetiti do nekoliko tjedana, ali bitno je priznati si njihovu prisutnost i ako vas more duže od mjesec dana. Tada postoji mogućnost kako patite od post-traumatskog stresnog poremećaja. Većina je mišljenja kako je to slučaj koji je vezan za iskustva vojnika, žrtvi nasilja, ali uistinu, može se razviti u svakoga, a uzroci su različiti. Neke statistike ističu kako od stotinu ljudi sedam do osam pojedinaca pati od ovog poremećaja.
Zapamtite kako ove situacije nisu izolirani slučajevi. Ne želite li svoje iskustvo dijeliti s bližnjima jer to u vama budi osjećaj krivnje i mislite kako ih time opterećujete, uključite se u grupe potpore. Komunicirajte sa ljudima koji su se našli u sličnim situacijama i svakako si dopustite napraviti prvi korak - progovoriti.
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/27613?ts=2022-04-14T10:24:30)
.png)
.png)
