Kada nas preplavi tjeskoba, najčešće želimo samo jedno: da taj neugodan osjećaj što prije nestane. Počinjemo analizirati vlastite misli, osluškivati tijelo, tražiti uzroke nemira ili izbjegavati situaciju koja u nama izaziva strah. No, upravo to može biti zamka koja tjeskobu samo dodatno raspiruje.
Joshua Fletcher, psihoterapeut specijaliziran za rad s anksioznim poremećajima, čije objave na Instagramu privlače veliku pozornost, naglašava jedno jednostavno, ali iznimno djelotvorno načelo.
Zlatno pravilo
'Činite ono što biste činili u tom trenutku da niste tjeskobni', savjetuje Fletcher.
Na prvi pogled to može zvučati neobično. Kada osjećamo tjeskobu, čini se potpuno logičnim zaustaviti se, povući ili pričekati da neugodni osjećaji prođu. Međutim, problem je u tome što time učimo mozak da je tjeskoba nešto opasno što pod svaku cijenu treba izbjegavati.
S druge strane, ako nastavimo sa svojim uobičajenim aktivnostima unatoč tjeskobi, mozgu šaljemo sasvim drukčiju poruku: 'Ovaj je osjećaj neugodan, ali nije opasan.'
Ne stavljajte tjeskobu u središte pozornosti
Drugo važno pravilo nalaže da tjeskobu ne postavljamo u žarište svih svojih iskustava.
Kada postanemo pretjerano usmjereni na vlastite simptome, počinjemo neprestano provjeravati kako se osjećamo. Pratimo otkucaje srca, nadziremo misli, procjenjujemo razinu nemira i čekamo da stvari krenu nabolje. Time svoju pažnju samo još više vezujemo uz tjeskobu.
Umjesto toga, pokušajte preusmjeriti pažnju na život koji se odvija oko vas.
Ako ste planirali ručak s prijateljima, idite na ručak. Ako ste planirali ići na posao, idite na posao. Ako ste željeli otići u šetnju, otiđite. Ne čekajte da tjeskoba prođe kako biste počeli živjeti.
Zašto ovaj pristup djeluje?
Tjeskoba je usko povezana s radom amigdale, dijela mozga zaduženog za prepoznavanje opasnosti. Kada se zbog tjeskobe počnemo povlačiti ili izbjegavati određene situacije, amigdala to tumači kao potvrdu da je opasnost bila stvarna.
Međutim, ako ostanemo u situaciji i uvidimo da nam se ništa loše nije dogodilo, mozak postupno prima nove informacije. S vremenom uči da sama tjeskoba ne predstavlja stvarnu prijetnju.
To ne znači da će tjeskoba nestati preko noći. Riječ je o procesu koji zahtijeva strpljenje i mnogo malih koraka. No, upravo ti koraci stvaraju nove živčane putove u mozgu i smanjuju doživljaj opasnosti.
Hrabrost nije izostanak straha
U borbi s tjeskobom često mislimo kako se najprije moramo smiriti da bismo uopće mogli nešto učiniti. U stvarnosti je nerijetko obrnuto. Hrabrost ne znači da ne osjećamo strah,hrabrost znači napraviti korak naprijed unatoč njemu.
Ako ste na sigurnom i situacija zapravo nije opasna, pokušajte učiniti ono što biste učinili i bez tjeskobe. U početku može biti teško, ali time svom mozgu dajete priliku da nauči nešto novo: da neugodni osjećaji dolaze i prolaze te da ste ih sposobni podnijeti. To je jedan od najvažnijih koraka na putu prema oporavku od tjeskobe, piše Sensa.si.
