Hashimotov sindrom
Prije nego što su se upoznale i svoja iskustva pretočile u knjigu Autoimuni nutrivor – priručnik i kuharica bez alergena, Zagrepčanke Petra Krolo i Ivana Zovak predano su, svaka za sebe, tragale za načinima kojima bi svoj organizam vratile u normalu nakon dijagnoze Hashimotova sindroma. Ta bolest mogla bi se opisati kao „pregaranje“ štitnjače koje uzrokuje kroničnu upalu i oštećenja pa štitnjača više ne proizvodi dovoljno hormona.
Budući da je to glavna energetska žlijezda, njezino slabljenje odražava se na cijeli organizam, a simptomi mogu biti vrlo raznovrsni i nespecifični, poput kroničnog umora, poteškoća sa spavanjem, bolova u mišićima i zglobovima, opadanja kose, probavnih tegoba, usporenosti, nedostatka koncentracije, anksioznosti, depresije... Zbog toga ova bolest često ostaje neprepoznata godinama.
Pretjerana reakcija imunosnog sustava
Hashimotov sindrom ubraja se među autoimune poremećaje, baš kao i Gravesova bolest (tzv. hiperfunkcija štitnjače, s pretjeranim lučenjem hormona), reumatoidni artritis, multipla skleroza, psorijaza, skleroderma, lupus, vitiligo, dijabetes tipa 1, celijakija, ulcerozni kolitis, Crohnova bolest i brojne druge.
Premda pogađaju različite organe, smatra se da sva spomenuta oboljenja nastaju na isti način – pretjeranom reakcijom imunosnog sustava kad se, jednostavno rečeno, organizam pogreškom okreće sam protiv sebe, napadajući stanice koje više ne prepoznaje kao svoje, a to rezultira upalom i oštećenjem tkiva.
Ravnoteža crijevne flore
Uzroci autoimunog poremećaja dosad nisu posve razjašnjeni. Mnogi oboljeli imaju nasljednu sklonost autoimunim poremećajima, a kao pokretači najčešće se navode štetni mikroorganizmi poput virusa, razni toksini (npr. u cigaretama, sintetičkim proizvodima, onečišćenom okolišu), stresan način života (premalo sna, tjelesne aktivnosti i boravka u prirodi) i loše prehrambene navike.
Sve to narušava ravnotežu crijevne flore u kojoj se nalaze dobre bakterije, ključne za zdravlje. Crijevna flora čini gotovo 80 posto našeg imuniteta pa je sve više pristalica teze da autoimune bolesti počinju disbiozom, odnosno poremećajem mikrobioma – tzv. bakterijskog ekosustava u crijevima.
Svim autoimunim bolestima zajedničko je isto
„Iako postoji više uzroka, ono što je zajedničko svima koji imaju autoimune bolesti jesu propusna crijeva i osjetljivost na gluten“, ističu autorice knjige Autoimuni nutrivor – priručnik i kuharica bez alergena, u kojoj detaljno objašnjavaju da su to spoznale ne samo proučavanjem znanstvenih činjenica i holističkih pristupa u liječenju, nego i vlastitim iskustvom.
Ivana i Petra povezale su se na društvenim mrežama putem grupa koje razmjenjuju iskustva o autoimunom protokolu (AIP). To je jedan od najpopularnijih oblika tzv. eliminacijske prehrane, kad se izbacuju određene namirnice – neke trajno, a neke privremeno – kako bi se riješile zdravstvene tegobe. Potom se namirnice koje su bile privremeno izbačene ponovo uvode u prehranu, korak po korak, i prate se eventualne reakcije na njih.
Namirnice koje se trajno izbacuju iz prehrane
Autoimuni protokol temelji se na načelima paleo prehrane – oslanja se na nutritivno bogate namirnice poput povrća, voća, mesa, ribe i morskih plodova, zdravih masnoća. U AIP-u se eliminira hrana koja može uzrokovati propusnost crijeva i izazvati autoimune reakcije.
Iz prehrane se trajno isključuju gluten, žitarice, pseudožitarice (npr. heljda, kvinoja, amarant), procesirana (industrijski prerađena) hrana, aditivi, konzervansi i rafinirani šećer. Privremeno se eliminira niz namirnica na koje su osobe s autoimunim bolestima također osjetljive, npr. mahunarke, mliječni proizvodi, jaja, sjemenke, orašasti plodovi, biljke i plodovi iz porodice pomoćnica (npr. krumpir, paprika, rajčica) te alkohol.
Autoimuni protokol
Nakon barem 30 dana autoimunog protokola (a idealno bi bilo da protokol traje do nestanka svih simptoma autoimune bolesti) slijedi faza reintrodukcije. Namirnice koje su bile privremeno isključene iz autoimunog protokola postupno se vraćaju u prehranu.
„Eliminacijska prehrana izvrstan je način da otkrijemo na koju smo hranu osjetljivi ili intolerantni. Uklanjanjem čimbenika koji utječu na propusnost crijeva, stvaraju se uvjeti za smirenje upale i autoimunog napada, obnovu crijevne flore i, u konačnici, postizanje remisije bolesti. Istovremeno, protokol obnavlja zalihe nutrijenata te služi kao okvir za stvaranje cjeloživotne prehrane skrojene po vlastitoj mjeri“, objašnjavaju autorice.
Nov način života
Ivana Zovak osnovala je na Facebooku grupu Paleo+AIP prehrana koja okuplja više od 9000 članova, a među prvima je bila Petra Krolo. Dijeljenje priča o autoimunom protokolu u virtualnoj zajednici potaknulo je sve više pitanja i ponovna objašnjavanja, pa je naposljetku iz toga proizašla knjiga, čija je izdavačica Anita Šupe, poznata stručnjakinja za izvornu prehranu.
Autoimuni protokol mnogo je složeniji od priče o hrani jer je za postizanje rezultata potrebno promijeniti i način života, ističu autorice, koje su to iskustvo opisale kao avanturu otkrivanja, upoznavanja i prihvaćanja sebe.
Kako se osjećate otkad prakticirate autoimuni protokol? Je li se Hashimotov sindrom smirio?
Ivana: Zahvaljujući protokolu, više od tri godine, prema nalazima laboratorijskih pretraga, nemam povišena antitijela, što je inače pokazatelj autoimune bolesti štitnjače. I nalazi hormona su mi uredni, pa nema potrebe da uzimam terapiju. Nestali su simptomi nepravilnog rada štitnjače poput osjećaja gušenja u grlu, lupanja srca i opadanja kose. Općenito, osjećam se dobro iako puno radim (odgajateljica sam predškolske djece) i ponekad ne spavam dovoljno zbog noćnih buđenja moje mlađe kćeri.
Petra: Moja je bolest već godinama pod kontrolom. Otkako sam otpočela AIP, normalno spavam noću, a to mi je vrlo važan pokazatelj zdravlja. U prehranu sam vratila sve namirnice osim glutenskih žitarica i mliječnih proizvoda i to smatram velikim uspjehom. Planiram uskoro resetirati autoimuni protokol te se posvetiti jačanju nadbubrežnih žlijezda. Razni stresovi, promjene i prilagodbe ostavljaju traga u njihovu funkcioniranju, a to se ne smije ignorirati kako ne bi došlo do kraha.
Vaša je knjiga vrlo opsežna i detaljna, doista ste se potrudile iz raznih aspekata pojasniti povezanost autoimunih bolesti s prehranom te općenito načinom života. Puna je savjeta o tome kako prijeći na autoimuni protokol, no kad biste to morale sažeti u rečenicu-dvije, što biste navele kao najbitnije?
Ivana: Najvažnije je informirati se o protokolu: kako se pravilno provodi i što sve obuhvaća, organizirati kuhinju, planirati obroke i nabavu namirnica, voditi dnevnik prehrane, pronaći podršku i motivaciju, dati si vremena i strpljenja jer to je proces.
Petra: Ivana je sve rekla, a dodala bih da je najvažnije odlučiti da bezuvjetno volite sami sebe. Pristupite onome kroz što prolazite kao što biste pristupili malom djetetu, nježno i strpljivo.
Što vam je bio najveći izazov u autoimunom protokolu?
Ivana: Početak je bio zahtjevan jer sam informacije o protokolu morala tražiti na internetu i naručiti iz inozemstva poznatu knjigu The Paleo Approach autorice Sarah Ballantyne, a recepte prevoditi s engleskog. Ostalo sam dobro podnijela jer mi je najveća motivacija bila zdrava trudnoća koju sam tada planirala, a poslije i ostvarila.
Petra: Bilo je mnogo velikih izazova, među kojima je i nedostatak podrške okoline. Autoimune bolesti su na neki način nevidljive: možete izgledati potpuno zdravo, a ne biti u stanju ustati iz kreveta, a to je okolini teško shvatiti. Čvrstu podršku dobila sam samo u online zajednici. Također mi je bilo teško izboriti se za sebe i svoje pravo da mi drugi ne vire u tanjur. Iz nekog razloga mnogi vrlo osobno shvaćaju tuđe prehrambene izbore.
Autoimuni protokol zahtijeva pomno praćenje svega što jedete i kako to na vas utječe, eksperimentiranje, prilagođavanje... Što vam je pritom bilo najveće otkriće, je li vas nešto posebno iznenadilo, oduševilo?
Ivana: Oduševilo me je to što imam redovitu probavu i ravan trbuh, osjećaj lakoće u tijelu.
Petra: Iznenadilo me je kako organizam, kad ga želimo slušati, brzo i jasno šalje poruke i komunicira s nama. Danas precizno mogu odrediti zašto se neki simptom opet pojavio i što će me taj dan nahraniti. Ponekad to nije hrana, nego spavanje bez budilice ili druženje s ljudima koje volim.
Autoimuni protokol zahtijeva i redovito kuhanje. Kako je to utjecalo na vaše dotadašnje kulinarske vještine, imate li sada neke nove, omiljene trikove?
Ivana: Tijekom protokola sve sam svoje obroke kuhala kod kuće pa sam usavršila dotadašnje vještine, otkrila nove namirnice i kreativnost u kuhinji. Trik je u tome da, kad ste jako gladni, proradi vam kreativnost pa smućkate nešto fino za jelo.
Petra: Moja mama je profesionalna kuharica i nikad mi nije dala da se približim kuhinji. Naučila sam kuhati tek u svojim srednjim dvadesetim godinama jer sam htjela rekreirati vegetarijanska jela koja sam kušala na putovanjima. Prelaskom na protokol, kupnja i priprema mesa za mene je bila velika avantura s puno nepoznanica, a onda sam otkrila iznutrice i totalno ‘otkačila’. Moji omiljeni trikovi su kako nešto jednostavno nakrcati nutrijentima (primjerice, iskoristit ću svaku priliku da u nešto ubacim kolagen ili češnjak) te kako jelo prezentirati i poslužiti da ima i vizualni podražaj od kojega ‘cure sline’.
Upravo takav učinak imaju fotografije kojima ste bogato ilustrirale knjigu...
Petra: Fotografiranje mi je bilo najteži dio priče. Kao povjesničarka umjetnosti imala sam istrenirano oko, ali nikakvo iskustvo u fotografiranju i stiliziranju hrane. Ivana mi je bila podrška i zajedno smo iskristalizirale finalnu viziju koju sam potom i praktično odradila.
Napisale ste da priča o autoimunom protokolu nije priča samo o tome što (ne) smijemo jesti nego i o tome odakle dolazi naša hrana, kakve je kvalitete i kakav trag ostavlja na okoliš. Na koji način nabavljate namirnice, uzgajate li nešto?
Ivana: Hranu nabavljam s raznih strana, kombiniram izvorne proizvode s lokalnih seoskih gospodarstava, ponudu dućana zdravom hranom, kvartovske tržnice i supermarketa, a imam i provjerenog mesara.
Petra: Prošle sam godine prvi put uzgajala hranu u vrtu i to mi je neopisivo važno. Ljuti me što je domaća ekološka hrana skuplja i nedostupnija od konvencionalne i što namirnice s certifikatima imaju tako visoku cijenu da moraš vagati koliko ćeš pojesti kako ne bi bila gladna, a da ne bankrotiraš. Stoga, kombiniram sve, od vrta i tržnice do supermarketa i interneta.
Autoimuni protokol naizgled „zabranjuje“ puno namirnica, no vi nudite brojne alternative i recepte zanimljivih naziva poput Sunčane juhe, Riže od cvjetače, Lingvističkih odrezaka, Kamufliranog kelja, Purećih pljeskavica s jabukom, Keksa za tmurne i vedre dane, Pjenušca od bazge... S više od 200 recepata doista ste održale obećanje s početka knjige – oni koji budu na autoimunom protokolu neće biti gladni...
Ivana i Petra: Cilj nam je razbiti mit da je AIP previše restriktivan i da se na njemu gladuje. Bit je u tome da se iz prehrane maknu nutritivno siromašne namirnice, a poveća unos prvenstveno povrća, a potom ribe i iznutrica. Budući da smo iz prve ruke prošle protokol, znamo koliko raznovrstan može biti. Mogućnosti su bezbrojne pa smo se poigrale i sa samoniklim jestivim biljem, cvijećem, eteričnim uljima... Želimo potaknuti i druge da se zaigraju u kuhinji, isprobaju i otkriju nešto novo; da uživaju u samom procesu.
Već neko vrijeme vrlo je popularna prehrana bez namirnica životinjskog podrijetla, no vi, moglo bi se reći, bez kompleksa upotrebljavate svinjsku i pačju mast, posipate juhe prženim pršutom i slaninom, a bliske su vam i juhe od kostiju, čvarci, krvavice, iznutrice... Upravo ste iznutrice stavile u posebnu kategoriju jer one to, kako kažete, zaslužuju jer su u današnje vrijeme nepravedno zanemarene, a na autoimunom protokolu su nužne...
Ivana i Petra: U iznutricama su koncentrirani vitamini, minerali i drugi nutrijenti koje teško nalazimo u namirnicama biljnog podrijetla. U kombinaciji s povrćem, iznutrice su najbolja vitaminska bomba.
Mogu li autoimuni protokol provoditi osobe koje ne žele jesti meso i iznutrice te općenito izbjegavaju hranu životinjskog podrijetla?
Ivana i Petra: Vegetarijanci i vegani mogu koristiti takozvani eksperiment n=1, u kojemu osoba prati svoje reakcije prema određenim pravilima da bi ustanovila svoje intolerancije na hranu i stavila bolest pod kontrolu. Međutim, osobama s autoimunim bolestima ne bismo preporučile prehranu bez životinjskih proizvoda. Svjesne smo kako je svatko drugačiji i da ima različite potrebe koje treba poštovati. Ipak, smatramo da uvjerenja ne trebaju biti ispred zdravlja. Loš osjećaj nakon jedenja mesa može imati neke druge uzroke, poput niske razine želučane kiseline, disbalansa bakra i cinka, sniženog kortizola...
Je li autoimuni protokol preporučljiv i za osobe koje nemaju autoimune bolesti?
Ivana i Petra: AIP nije potreban onima koji nemaju autoimunu bolest, ali neće napraviti nikakvu štetu nekome tko, primjerice, u znak podrške bližnjemu prijeđe na protokol. Promjena prehrambenih navika, izbacivanje glavnih ‘uzurpatora’ poput pšenice, mlijeka i šećera, mogu napraviti promjenu nabolje i kod zdravih pojedinaca. Cilj je jesti pravu hranu, a ne procesirane proizvode s dugim popisom sastojaka. Želimo li jesti raznoliko, moramo izaći iz svoje zone ugodnosti i eksperimentirati s namirnicama koje možda zaobilazimo ili uopće ne poznajemo. Raznolikost u prehrani ključ je zdravlja našeg mikrobioma u crijevima, pa tako i cjelokupnog zdravlja.
.png)
.png)
