Stalna tjeskoba zbog sutrašnjice i življenje na temelju prošlosti drže nas podalje od života u sadašnjosti. Zbog toga propuštamo ono što uvijek pred nama – vlastiti život, takav kakav jest, ovdje i sada. Ovo je jedna od ključnih točki legendarnog duhovnog klasika autora Alana Wattsa „Mudrost nesigurnosti: Poruka za doba tjeskobe“.
Alan Watts opisuje naše frustrirane živote u kojima možemo biti sretni samo ako imamo razloga radovati se budućnosti. Time propuštamo sadašnji trenutak i ostajemo u začaranome krugu tjeskobe. Za razliku od životinja kojima je neposredna sadašnjost uvijek tako bliska i koje ne posjeduju misleći um, čovjek je neprestano nošen valovima prošlosti i budućnosti te mu promiče vlastiti život. „Čini se da ljudska bića mogu biti sretna samo dok pred sobom imaju budućnost kojoj se mogu radovati – pa bila to bolja vremena koja će doći možda već sutra ili vječni život nakon smrti“, kaže Watts.
„Mudrost nesigurnosti“ dodiruje mnoga pitanja koja su danas itekako aktualna. Nesigurnost, tjeskoba i strah te stalni osjećaj razapetosti između života i smrti, religije i znanosti, poznatog i nepoznatog pitanja su na koja Watts ne daje izričite odgovore, već nas navodi da ih sami uvidimo.
U nastavku donosimo ulomak iz knjige:
Gotovo svi mi ponekad zavidimo životinjama. One pate i ugibaju, no čini se da od toga ne stvaraju „problem“. Čini se da je u njihovim životima malo toga zamršeno. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa pomišljamo da njihovim neznatnim pripremama za budućnost prije upravljaju instinkti negoli strah. Koliko možemo prosuditi, svaka je životinja toliko zaokupljena onim čime se bavi u tom trenu da joj nikada i ne pada na pamet upitati se ima li njezin život smisao ili budućnost. Za životinju sreća znači uživati život u neposrednoj sadašnjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom čitava budućnost s obiljem zadovoljstava.
Nije tako samo zato što je životinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. Često su njezin vid, osjeti sluha i mirisa mnogo bolji od naših, pa se teško može posumnjati koliko ona neizmjerno uživa u svojoj hrani ili svom snu. Ipak, unatoč toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak – specijaliziraniji je od našeg, pa je životinja stvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmišljati i stvarati apstrakcije, a njezine moći pamćenja i predviđanja izrazito su ograničene.
Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaćenju života. Ipak, mi to skupo plaćamo, jer nas taj porast opće osjetljivosti čini i posebno ranjivima. Može se postati manje ranjivim postajući manje osjetljivim – više kamenom, manje čovjekom – no time i manje sposobnim da doživi ugodu. Osjetljivost zahtijeva visok stupanj mekoće i krhkosti – očne jabučice, slušni bubnjići, osjetilni pupoljci i živčani završeci imaju svoj vrhunac u naročito finom moždanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno nego i lako potrošivo. Čini se da ne postoji djelotvoran način za smanjenje krhkosti i potrošivosti živoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio i njegovu životnost i osjetljivost.
Želimo li doživjeti snažne užitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo, no čini se da prvo ne možemo imati bez ovoga potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki način izmjenjivati, jer je stalan osjećaj ugode podražaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uvećati. A njegov će porast očvrsnuti osjetilne pupoljke ili se promijeniti u bol.
.png)
.png)
