BITI DOBRO ILI BITI DOBRA? Kad je pravi trenutak da kažemo: 'Stani, ovako više ne može', pita se naša kolumnistica

Prepoznajete li neku od sljedećih rečenica: „Hajde, molim te, tebi to nije problem.” Zar ti je teško, pa tebi je to pet minuta posla?!” Pa onda čujete same sebe kako izgovarate: „Pusti, ja ću.” A najsmješnije je kad u jednom trenutku čujete riječi: „Moja mama može sve!”, pa ne znate radovati se ili plakati od tolike „svemoćnosti”. Tada, naravno, učinite i nemoguće kako biste opravdale toliko povjerenje.
Koliko često vodimo razgovor same sa sobom, kada se umirimo, centriramo i upitamo:

Imala sam težak oporavak poslije porođaja, diskus herniju, bolove i brinula se o dvoje male djece. Bilo mi je teško držati vlastitu djecu u naručju i zbog toga sam se osjećala bezgranično bespomoćno. Tada sam osvijestila koliko je važno da JA budem dobro kako bi i moja djeca bila dobro. Naučila sam lekciju da je moja osnovna obveza biti fizički i mentalno zdrava. To više nije bio izbor, nego osobna odgovornost. Briga o sebi zapravo je briga i za sve one koji se na nas oslanjaju.

Nije moguće pružiti ono što nemamo
Nije moguće biti podrška drugome ako se ne osjećamo stabilno. Nije moguće biti izvor sreće i radosti ako mi nismo dobro. Ne možemo iskreno saslušati i razumjeti drugu dušu ako nismo prije toga razumjeli i prihvatili sebe. Neću naučiti svoju djecu odgovornosti ako nisam odgovorna prema sebi i prema njima. Ne mogu ih naučiti suosjećajnosti ako im govorim da je život borba i da nije važno kako do postavljenih ciljeva. Ne mogu očekivati da oni budu sretni ako im ne dočaram sreću u malim, svakodnevnim stvarima. Ne mogu im prenijeti osjećaj lakoće ako vibriram strahom i brigom.

Odrastala sam uz uvjerenje da se dobre majke žrtvuju za svoju djecu. Projekciju ljubavi žrtvom, brigom i strahom gledala sam cijeli život. Međutim, kad sam postala majka, povjerovala sam da majke ne moraju umirati za svoju djecu, nego ih učiti kako izgleda život kakav vrijedi voditi. Kad majka nije žrtva, nego inspiracija. Samo iz te pozicije moguće je imati zdrave odnose temeljene na bezuvjetnoj ljubavi i slobodnoj volji, a ne na obvezi i grižnji savjesti.

Kako bismo bili dobro, važno je osvijestiti s kim održavamo toksične odnose
Dr. Lillian Glass, stručnjakinja u području komunikacije i psihologije, sjajno je opisala termin toksične veze u svojoj knjizi „Toksični ljudi” iz 1995. godine. Definirala je toksičnu vezu kao „bilo koji odnos ljudi koji se ne podržavaju, gdje postoji konflikt, nadmetanje i gdje jedna osoba nastoji omalovažiti drugu”. Dok u svakoj vezi postoje usponi i padovi, Glass navodi da je toksična veza neprestano neugodna i crpi energiju do te mjere da u njoj ima više loših nego dobrih aspekata. U toksičnim vezama obje osobe pokazuju nezdrava ponašanja i tretiraju se bez poštovanja.

Termin „toksični odnosi” ne odnosi se samo na partnerske nego i na prijateljske, poslovne i obiteljske odnose. Takvi odnosi u ljubavnoj vezi, između roditelja i djece te prijatelja i kolega mogu trajati godinama.
Ako se ne poprave, takve veze imaju potencijal biti vrlo štetne za naše prije svega mentalno zdravlje. Toksične veze svakako se mogu promijeniti, ali je uglavnom potrebno mnogo napora kako bi se transformirale u zdrav odnos. Ako želimo preobraziti toksičnu u zdravu vezu, paradoksalno je to što moramo biti spremni vezu prekinuti. Ako niste spremni na to, malo što možete učiniti jer će vaš toksični partner znati da na kraju krajeva ma što god on/ona učinio/učinila, vi nećete otići.

Imajmo na umu da je za toksičnu vezu potrebno dvoje. Iako jedna osoba u odnosu može ispoljavati više toksičnih ponašanja, uvijek treba vidjeti kako se ponaša i druga osoba u tom odnosu, odnosno kako reagira na toksično ponašanje. Teško si je priznati da svojim ponašanjem pridonosimo toksičnosti veze. Međutim, prihvaćanje odgovornosti put je razvoja.

Iznimno je važno takve odnose prepoznati i, ako je moguće, eliminirati, a ako ne, barem minimizirati aktivno sudjelovanje u njima. Nema ničeg strašnog u tome da na neko vrijeme smanjimo ili prekinemo komunikaciju ako je postala nezdrava, puna prebacivanja i ogorčenosti. Moguće je da za neko vrijeme takve odnose preoblikujemo u zdravije ako bude postojala obostrana želja.
Takav odnos lako se prepoznaje, ali teško preoblikuje, pogotovo ako smo emotivno uključeni. Zato je preporuka da počnemo postavljati zdrave granice ondje gdje nam je emotivno to lakše učiniti. Počnite postavljati granice s nepoznatim ljudima koji imaju potrebu nametnuti vam se.

Sljedeći je korak da postavite granice na poslu, jasno dajući do znanja kad vam nešto ne odgovara. Tako postupno jačate svoj „mišić samopouzdanja”.

S vremenom, kad dođe trenutak, moći ćete se zauzeti za sebe i u odnosima s ljudima koji su vam bliski, ali s kojima morate postaviti određene granice i dogovoriti se o nekim novim pravilima.
Bolje je da se suočimo s našim toksičnim obrascima ponašanja nego da živimo u neznanju i da se jednog dana razbolimo a da nismo ni sami svjesni zašto.
Nije najstrašnije prekinuti odnose, mnogo je strašnije povjerovati da ne zaslužujemo bolje.
Nažalost, to se događa mnogo češće nego što smo toga svjesni.

Kako se zaštititi i postaviti zdrave granice?
Pri postavljanju zdravih granica najveću ulogu igra asertivna komunikacija. Pri asertivnoj komunikaciji poštujemo svoja, ali i tuđa prava i želje. Asertivnost je ponašanje kojim se zauzimamo za sebe, iskazujemo svoje potrebe i stavove na izravan i nedvosmislen način a da pritom ne ugrožavamo druge.

Prednosti su takve komunikacije da se osjećamo dobro u svojoj koži i u odnosu s drugima, da povećavamo samopoštovanje i smanjujemo anksioznost, što nam pruža mogućnost slobodnog izbora u životu. Najbolji način da to ostvarimo jest izravno izražavanje svega što osjećamo, što nam smeta i što ne želimo. Jedno od osnovnih pravila jest svjesnost da imamo pravo reći NE, a da ne osjećamo zato grižnju savjesti. Neko vrijeme svjesno sam radila na tome da imam pravo na stav „ja biram biti dobro” bez potrebe da to objasnim ili opravdam. Trebalo mi je vremena da se usuglasim s tim stavom jer takva se pozicija kosi s uvjerenjima na kojima sam odrastala, a i dandanas izaziva osudu površnog promatrača kojem sliči egoizmu. Međutim, svatko tko radi na sebi zna da uvijek polazimo od sebe i da je biti dobro preduvjet kako bismo bili dobri za druge.

Samo tako možemo širiti radost umjesto mržnje, gajiti suosjećanje umjesto osude, pružiti iskrenu podršku umjesto ljubomore. Što više bude pojedinaca koji su dobro, to će zdravije biti društvo i generacije koje dolaze.

Pozitivno je što danas sve više ljudi shvaća koliko je važno i fizičko i mentalno zdravlje. U posljednje vrijeme mnogo čitam o tome kako su naše emocije tijesno povezane s tijelom te da svaki naš organ vibrira i odgovara za neku emociju. Tako, na primjer, srce boli zbog brige, bolest pluća često se povezuje s tugom, jetra strada od bijesa, štitnjača od neizgovorenih riječi, dok želudac uništava ono što u životu nismo mogli progutati, a morali smo. Meni to zvuči logično. Jednostavno za sve postoji određena analogija i uzročnost. Ako nismo dovoljno svjesni sebe i svoje unutrašnjosti, ako ne uključimo svjetlo i pogledamo najprije sebe pa zatim ostale, neizbježno smo osuđeni na životne drame i konflikte.

Ono što mi doživljavamo kao udarce objektivno su životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, s osnovnom porukom da ne možemo izići van dok ne prihvatimo sebe iznutra. Moramo biti zdravi da bismo mogli graditi zdrave odnose i moramo biti DOBRO da bismo bile DOBRE!