ISTINITA PRIČA IZ TERAPEUTSKE PRAKSE - LUČONOŠA: 'Duboka mudrost se stječe spremnošću da se uroni u sebe'

Svatko od nas ima fascinantne priče za dijeljenje. Ponekad se netko usudi preispitati ih i djelomično promijeniti. Samo se odvažni otisnu dalje – izvan analiza i uobičajenih tumačenja. Izvan riječi i ideja. Samo čestiti zarone u tišinu i od nje nauče štošta. Sam oni iznimni kroz tišinu počnu slušati sebe

K. je potjecala iz visokoobrazovane obitelji; bila je načitana i svestrana mlada žena. Iza sebe je imala situirane pretke koji su, osim intelektualno stimulativnog okruženja, mogli ispuniti mnoge njezine želje. Zbog toga su smatrali da su obavili sve „što se od njih očekuje“ i da je njezino dugogodišnje unutarnje previranje puki hir. Intelektualni kontekst u kojem je odrastala inzistirao je na svojevrsnoj životnoj suzdržanosti kao jedinom prihvatljivom ponašanju.

Tako su vjerojatno bile odgajane generacije prije nje te je K. bila pionirka u nastojanju da razumijevanjem svoje psihološke realnosti i emocionalnih potreba promijeni stari disfunkcionalni obiteljski obrazac. Pionirska pozicija nikada nije laka. Iako uglavnom svi sudionici obiteljskog sustava osjećaju izvjesnu tjeskobu s čime se nose na brojne i različite načine, pojedinac koji prvi istupi prijeti ugroziti lažnu stabilnost cijelog sustava. Upravo zato njegovi se pokušaji nerado podržavaju, odnosno često nesvjesnim osporavanjem znatno otežavaju. Ustrajanje u takvom pothvatu svjedoči o velikoj snazi pojedinca koji taj proces nastavlja voditi.

Adaptivna i alternativna ponašanja
U slučaju ovog obiteljskog sustava, jedna od nesreća ogledala se u tome što u nastojanju njegovanja „razumnog ponašanja“ nisu shvaćali da amputiranje jednog (emocionalnog) dijela života nije nimalo razuman, nego samo obrambeni potez.

Preispitivanjem obiteljskih istina i na njima zasnovanih upitnih osobnih uvjerenja, K. je shvaćala da je u takvom okruženju prevladavao obrambeni ponos – gordost i predrasude. Obrambenu odsječenost od tijela i srca objašnjavale su implicitne obiteljske zabrane, tek toliko da potkrijepe reprezentativnu vanjsku sliku uslijed suprotnog subjektivnog doživljaja. Jer, pridavati pažnju emocijama i instinktima je gotovo ispod časti jer su to životna područja „rezervirana za neke druge ljude, za neka druga vremena“. U kontekstu osobne povijesti, K. je sve češće naslućivala da je u pitanju bio samo nespretan način da „izađe na kraj s bogatim unutarnjim životom“ – baveći se njime isključivo analitično, u uskim okvirima intelektualnog poimanja. No ispod svih tih uglancanih priča, jedno je bilo izvjesno: ispod mirne fasade vrpoljila se velika bol.

Štiteći se od izloženosti stresu, pokušavajući se udaljiti od nesvjesnog unutarnjeg konflikta i braneći se od ranjivosti, pojedinac nastoji temeljiti svoju stvarnost na krutim činjenicama i hladnoj logici. Intelektualna obrada uznemiravajućih događaja djelomično omogućuje emocionalnu distancu u odnosu na neugodno iskustvo. Međutim, prekomjerno oslanjanje na izbjegavajuće ponašanje postaje tek privremena zaštita i plodno tlo za mnoge psihosomatske smetnje.

Ta se tendencija također povremeno pojavljivala i u našim razgovorima – ponekad bi se na korak od uvida prikrala misao kao preteča (hiper)analize kojoj je još bila odana. A kako i ne bi – to je bila sigurna zona, mjesto kontrole, krug sigurnosti. Svaka osuda tog, nekada spasonosnog, danas zaista nepotrebnog obrasca samo bi prethodila novom začaranom krugu iz kojeg je tako odvažno nastojala izaći.

A izvan analiza...
... život je iznova pokazivao da ne mari za ljudsku logiku. K. je bila prva u nizu u traženju odgovora na neka osobna i vječna pitanja na drugačiji način. Za razliku od okruženja, nije se ustručavala osjetiti; suprotno transgeneracijskim pričama, nije oklijevala potražiti duboku mudrost koja se ne stječe akumulacijom znanja, nego spremnošću da se uroni u sebe. To je štošta govorilo o njezinim emocionalnim kapacitetima i zavidnoj razini svjesnosti te ljubavi prema životu.

Emocionalni koktel
Nakon jednog takvog uspješno identificiranog zanosa intelektualizacije napokon je dopustila sebi zaroniti u tijelo kako bi suosjećajno uvažila i radoznalo istražila njegov jezik. Napokon je bila zaista prisutna. Spomenula je da prepoznaje cijelu emocionalnu piramidu – isprepletanje površinskog sloja ljutnje ispod koje se skrivao strah, intenzivan, iskonski, a na samom dnu nazirao se još jedan, dublji sloj kvalitativno drugačije ljutnje.

Iako ju je početno zbunila ta slojevitost, to je zapravo precizno opisivalo njezino stanje: unutarnji imperativi (da bude suzdržana) i zabrane (da se ne ističe, ne govori neugodne istine koje drugima potencijalno paraju uši) učinili su da neizražena ljutnja ne iščezne, nego da samo promijeni smjer i okrene se unutra, prema vlastitom biću. Iz pratećih komentara unutarnjeg kritičara „trebala bi znati bolje“, proizašla je prisutnost drugog sloja ljutnje. I iako je samo pokušavao zaštititi je od ponekad za život opasnih posljedica ponašanja emocionalno nedostupnog okruženja, njegov narativ danas je poricao njezinu vrijednost, zrelost i samostalnost. Nije bilo lako smoći snage, dati prostora starom naboju i obratiti mu se. Bilo je jednostavnije i, svakako daleko poznatije, boraviti u labirintu uma. A opet, nije više bilo moguće nastaviti po starom.

Bio mi je poznat taj narativ – težnja da se svijetu pristupi hladne glave. Bilo je jasno da su pojedini preci imali dobar povod nesvjesno se odreći osjećajnog dijela bića, no nije bilo potpuno jasno čega su se toliko bojali. Možda bi se zaista dogodila vulkanska erupcija zaključanih emocionalnih doživljaja. Nije li to putanja predaka u posljednjih tko zna koliko generacija? I, nije li krajnje vrijeme da se taj neodrživi i krajnje neprirodni model napokon promijeni?

A znate, K. je bila sve samo ne hladna. Nije željela ni znala igrati raznorazne društvene i psihološke igre pretvaranja „kada to situacija iziskuje“; nije se upuštala u „isprazno društveno općenje“, nego je tiho njegovala svoje profinjene životne manire. Bila je topla i iskrena, rođena za velike misli i duboko osjećanje života.

Zajedno smo istraživale funkcionalnost ove obrambene strategije i nastojale smjestiti doživljaje tamo gdje zaista pripadaju – umjesto da nehotice budu usmjereni prema unutra. Bez osude i pokušaja da se bilo što promijeni, već čistim, suosjećajnim promatranjem kad god nam se pridruži. Da im dodijeli glas ili pokret: da naslika svoju tugu, energičnim pokretom izrazi bijes, samo da izrazi svoju emocionalnu realnost.

Iako nisu uvijek očiti, ovi mehanizmi zaštite itekako su smisleni. Iako odraslom pojedincu ne moraju više biti potrebni, oni su svojedobno odigrali nezamjenjivu ulogu i važno je uvažiti ih prije nego što se odabere alternativa.

Iz susreta u susret upoznavala se s različitim emocionalnim ukusima, dopustivši sebi da svjesno proživi stara, „zabranjena“, a zapravo tako opća i univerzalna iskustva kako bi se lagano povukla sa scene svog odraslog života. Iz susreta u susret bila je bliža svom istinskom biću koje ju je strpljivo čekalo i darivalo izobiljem mira. Bilo je to poput inicijacije vlastitog bića: prelaska u mudru, emocionalno stabilnu ženu koja blagoslivlja sebe dopuštenjem da svjesno iskusi cijeli emotivni repertoar.
Bilo je važno da prepozna dominantne društvene struje, gustu mrežu očekivanja
i djelomičnih prisila te da ipak ostane dosljedna svojim vrijednostima; da svjesno izabere hoće li im se, kada i u kojoj mjeri prikloniti – a da ne žrtvuje vlastitu vrijednost.

Promjena životne koreografije
Povremeno evociranje uspomena bio je nužan sastojak razvojnog puta ne bi li se produbilo razumijevanje i proširilo prihvaćanje vlastitog života. Međutim, i tom poglavlju polako se naslućivao kraj: došlo je vrijeme da uroni u svoju sadašnjost, da prestane kažnjavati sebe za tuđe propuste i osposobi se za uživanje u životu. Očita vremenska, ali i konceptualna distanca za koju se svim silama zalagala, pomagala joj je da zauzme sveobuhvatniju perspektivu i sagleda njegovu višedimenzionalnost; da otkrije njegovu zaokruženost, povrati svoju prisebnost. Novi životni okvir bacao je drugačije svjetlo na aktualnu dinamiku, pružajući nove mogućnosti. Ponekad bi se stari glas šćućurio i tek privremeno zatajio do prve sljedeće prilike. Nekada je i sama bila iznenađena neočekivanim probojima svjesnosti i spontanim unutarnjim poravnanjem koje joj je dopuštalo da prigrli novostečenu razinu slobode. Ponekad se osjećala spokojno i stameno, bez potrebe da bilo što kaže ili učini. To su, zapravo, bili najslađi trenuci istinski slobodnog življenja.

Bila je voljna ucrtati uzbudljive zaokrete u svoju putanju, osmisliti svoj „red vožnje i redoslijed stanica“; ojačati samouvažavanje i osobnu autonomiju, oslanjajući se na akumuliranu mudrost svog iskustva – umjesto da ga pokušava prekoriti i prekrojiti. Čeznula je za tihim životnim i osnažujućim refleksijama te sada zaista bila odlučna to si i priuštiti.
U njoj je tinjala neka kvalitativno drugačija snaga, bila je spremna, bez daljnjeg odlaganja, napustiti „kostimiranu probu“ i hrabro zakoračiti u svoj život. Mimo svih prolaznih uloga i društvenih očekivanja, došlo je vrijeme da prida svom životu drugačiju emocionalnu važnost te da svim osjetilima i na svim razinama percepcije oživotvori svoje suštinsko ja.

Polako je sazrijevala u biće koje uživa u plodovima života, koje oprašta sebi slijepe točke, nalazi vrijednost u pogreškama i ponovnim pokušajima te nazdravlja svojim zalaganjima bez obzira na njihove ishode. Biće koje se iskreno veseli svaki put kada se odvaži tragati i kada krajnje neočekivano pronađe novi put prema preobražaju. I najvažnije, biće koje nazdravlja sebi – svjesno svog životnog puta, svoje cjelovitosti i iskonske vrijednosti.

Drevne doktrine lagano su blijedile u daljini, glasovi predaka bivali sve tiši i blaži. Vidokrug je sada obuhvaćao neke drugačije predjele, pune smijeha i igre. Na kraju dana, ništa od toga nije bilo važno osim da se postojano vježba nježnost i suosjećajno prigrli vlastito biće. A K. je bila izvrstan primjer toga i još jedan hrabri lučonoša.