Bilo je to taman prije Sv. Nikole, početkom blagdan - naša prva godina u vrtiću i naša prva svečana proslava Dana vrtića. Djelatnici vrtića iznimno su se potrudili i za taj dan pripremili raznorazna jela, različite radionice, kao i mnoge timske igre. Moja djevojčica i ja smo, između ostalog, sudjelovale i u igri trčanja s tikovom. Igra je išla ovako nekako: Dvoje nose tikvu i trče što brže mogu, a pobjednik je na kraju onaj tim čiji su igrači prije završili igru. I unatoč tome što se stalno naglašavalo kako je važno sudjelovati, a ne pobijediti, maloj djeci je od životne važnosti bilo upravo pobijediti.
Moja je djevojčica bila u paru sa svojim prijateljem, a ja s njegovom mamom u drugom timu. Za naš su tim trčali brat i njegova mlađa sestrica. U toj silnoj želji za pobjedom i stresnoj jurnjavi, stariji brat je trčao brže, a ona ga je onako malena teško slijedila pa je pala i počela plakati. Naravno, njih dvoje nisu završili tu utrku do kraja, a odmah je upomoć priskočila i mama, tješeći malenu djevojčicu. Stajali su tako sa strane i dok ju je majka tješila, dječak je pokraj njih plakao sam u tišini. Izgledalo je kao da se majka ljuti na dječaka, jer je sestrica pala pa njega krivi zbog toga. On je i sam bio mali pa zaista nije mogao biti odgovoran za to - znate kako malena djeca mogu biti strastvena kada je riječ o igrama i pobjedi.
Mama dječaka s kojom sam bila u paru i ja smo se samo pogledale i ne rekavši ni riječ, odmah priskočile tješiti dječaka, kojeg nam je bilo istinski žao. I dok smo se tako nas dvije trudile utješiti nesretnog dječaka, objašnjavajući mu na 1000 različitih načina kako zapravo uopće nije njegova krivica što je njegova sestrica pala, jer svi tu i tamo žele pobijediti, samo se sa strane čuo glas njegove mame: „Ma ne plače on zbog toga. On plače zato što su izgubili. Zato što nisu pobijedili.“ I to je bio onaj trenutak kada sam u sebi glasno kažeš: „Aha!“
Bez obzira na to što bismo sada mogli podrobno razglabati o tome kako je mama mogla ili možda nije morala postupiti, za našu je priču to u potpunosti nebitno. Kada sam shvatila što se zapravo događa, odnosno da nije majka ta koja krivi dječaka zbog pada sestrice, već je dječak taj koji krivi sestricu zbog poraza u igri, bila sam na trenutak čak i posramljena. Pa barem bih ja trebala znati kako stvari često vidimo kroz svoje vlastite naočale, kroz svoju vlastitu percepciju i razumijevanje. Kao i da je prije bilo kakvih zaključaka potrebno istražiti viđenja i perspektive drugih, te razumjeti njihovu poziciju i što se, po njihovom mišljenju, zapravo dogodilo. No, ponekad je teško ne prosuđivati, jer htjeli mi to ili ne, svi smo puni predrasuda i stereotipa, te vidimo svijet iz svojeg kuta. I baš zato je važno da toga budemo i svjesni! Svi se mi kad-tad poskliznemo na svoje ideje, predrasude, prosuđivanja i vrednovanja.
I baš kao i u terapiji, stvari nisu nužno uvijek onakve kakvima se čine. Iako nam se ponekad može činiti kako imamo puno znanja, pa nas na prvu određeni simptomi mogu podsjetiti na neki poremećaj ili možda čak i poneku ideju kako je netko „žrtva“, dok je onaj drugi „nasilnik“, iskustvo me je naučilo kako stvari nikada nisu tako crno-bijele. Najvrjednije što u terapiji možemo učiniti jest s klijentom istraživati različita značenja mnogih pojmova, istraživati različita razumijevanja. Kada nastupimo s pozicije moći, te imamo dojam kako sve znamo i razumijemo, onda smo definitivno na krivom putu. Propitkivanje i istraživanje su „alfa i omega“ svake psihoterapije. Kada se konstantno propitkujemo, onda su šanse da odemo u krivom smjeru svedene na minimum. Na kraju, posao psihoterapeuta je omogućiti ljudima da si nauče pomoći sami, jer oni to znaju i mogu!
I zato, sretan vam Sv. Nikola i zapamtite: Stvari nisu uvijek onakve kakvima se možda na prvu i čine!
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
.png)
.png)
