A što ako on(a) ode...?

Svi vrlo dobro znamo što je to briga... Što ako mi rođaci zamjere jer im nisam došla na svadbu? Je li susjed ljutit na mene jer nisam očistila snijeg pred zgradom? Hoće li me kolegice na poslu ogovarati i okrenuti šeficu protiv mene? Što ako mi majstor dobro ne popravi auto? Hoće li mi na proslavi rođendana biti dovoljno zabavno? Razloga za brigu uvijek ima. Ne pomaže puno kada sebi kažemo: „Sve je to samo u mojoj glavi“, jer je „zabrinuti um“ na autopilotu. Čim se riješite jednih briga, već sljedećeg trenutka pojavljuju se druge koje kvare životni užitak i ne dopuštaju opuštanje.

Sve je u redu, lijep je dan, dijete vam se igra ispred kuće i odjednom vam treperav osjećaj u prsima presječe misao da bi mu se moglo nešto dogoditi. Ili, upravo ste se opustili u vezi s muškarcem koji vas voli, cijeni i život vam je doista lijep, a vama svaki dan barem jednom kroz glavu prostruji misao: „Što ako me ostavi?“

Čini se da strah od gubitka iskrsava baš onda kada je najljepše. U čemu je stvar? Zbog čega um nije u stanju dopustiti radost postojanja u sadašnjosti koja je ugodna, čarobna, koja nas povezuje s onima koje volimo na onoj najfinijoj razini koju možemo osjetiti samo ako smo sasvim prepušteni?

Strah od gubitka je obrana

Koliko god se paradoksalnim činilo braniti se od prepuštanja lijepim trenucima, strah od gubitka je upravo to – obrana. Ako užitak u povezanosti s ljepotom prirode uskoro prestane – bolje je, kaže naš um, zaštititi se od boli zbog gubitka tog osjećaja. Ako postoji mogućnost da se voljenoj osobi nešto dogodi ili nas napusti – bolje je zaštititi se od boli zbog gubitka osjećaja zajedništva.

Um koji je u strahu od gubitka kao neki je strgani mehanizam koji, bez obzira na realnu situaciju, uporno želi obavljati svoju dobro poznatu funkciju obrane i zaštite, ali ono što radi upravo je suprotno – povređuje nas. Ne dopušta nam da uživamo. Stvara grč. Uništava upravo onaj fini osjećaj povezanosti s drugom osobom koji želi zadržati. Kako paradoksalno.

Evo logike toga prestrašenog uma: „Sada mi je tako lijepo. Ako to izgubim, bit će mi užasno! Što mogu napraviti da spriječim tu katastrofu?“ I onda počinje scenarij koji se vrti u glavi: dijete je palo, razbilo glavu, treba zvati hitnu... Ili, kada je riječ o muškarcu: uhvatila ga je kriza srednjih godina, okreće se za mladim djevojkama, zaljubljuje se, dolazi do kraha... I, odjednom, divan doživljaj povezanosti s voljenom osobom pretvara se u težinu, tugu i – ono što je najvažnije – tamo gdje je bila fina vibracija emocije, podiže se zid. Um je naredio: „Ne osjećaj!“ Taj „zid neosjećanja“ može biti doista uvjerljiv. Toliko uvjerljiv da čovjek pomisli: „Pa meni uopće nije stalo. Ako dođe do gubitka, to neće biti tako strašno.“

Planiraj, osiguraj se, pripremi se?

Nije svaki strah od gubitka isti. Voljenu osobu možemo izgubiti na različite načine, a ono što najviše plaši jest smrt. Međutim, ako bi doista došlo do takvoga gubitka, jedino što bi nam u tim trenucima pomoglo bila bi sjećanja na kvalitetu tog odnosa, na lijepe trenutke koje smo zajedno proveli. Te fine, ugodne emocije ne nestaju nakon gubitka voljene osobe, nego traju i nakon njezine smrti. Utješno je znati da nas upravo dopuštanje i izražavanje tih finih, lijepih osjećaja štite od boli zbog gubitka. Bez obzira na to što um stalno ponavlja: „Planiraj, osiguraj se, zamisli najgori mogući scenarij i pripremi se“, ono što doista pomaže jest upravo suprotno – prepuštanje trenucima radosti i povezanosti.

Zato, svaki put kada vam um nametne neki obrambeni scenarij, prisjetite se da je u ovom slučaju jedina prava obrana spuštanje svih obrana. Prepuštanje doživljaju drugih, svijeta i sebe u onim najfinijim vibracijama radosti, povezanosti i užitka poslije ne donosi razočaranje i bol zato što je to prestalo, nego zadovoljstvo jer je postojalo. Zadovoljstvo, jer ste bili dio nečega lijepoga. Zadovoljstvo, jer ste osjećali i prepustili se osjećaju. Zadovoljstvo, jer ste živjeli.