Danas, sa svoje 64 godine ponosno nosim premise da je najljepše biti i ostati svoj. Biti znatiželjan, obgrliti svoja iskustva, biti otvoren za nove spoznaje i znanja, voljeti i biti sretan. Od života treba učiniti ono najbolje što je moguće. Mi smo kreatori svog puta.
S jedne strane imamo vertikalu koja nosi sadržaj privatnog i poslovnog, a potom i horizontalu sa svakodnevicom ispunjenu dinamikom i varijablom na koju ne možemo utjecati. Život je ispunjen iskustvima svih mogućih sadržaja, kako dobrih tako i loših. Puno toga je izvan naše kontrole, ali najbolje i jedino što se može učiniti jest ići dalje. Kročiti tim putem s puno ljubavi, znatiželje i mašte, učiti, voljeti, biti dobar. I pritom slušati sebe, voljeti sebe i biti u miru sami sa sobom.
Na tom sam putu voljela sva svoja životna razdoblja, sva su mi nešto donijela, nečemu me naučila. Četrdesete su mi ostale u najljepšem sjećanju jer sam se tada, prvi put, istinski osjećala osviještenom i slobodnom. Djeca su već odrasla, bila sam etablirala u poslu, dovoljno zrela, malo me toga iznenađivalo, više nije bilo drama kao u mladosti... Šezdesete su mi donijele opuštenost, smirenost i ostvarenost, i poslovno i privatno, ali i dozu nostalgije zbog godina koje su protekle. Ali život se tada pobrine da ne mislite previše o prošlosti tako da vam, u obliku unučadi, u sadašnjost unese ljubav, veselje i nježnost.
Moj je fizički izgled odraz mog uravnoteženog životnog stila, a moje su bore znak mojeg smijeha. Sretna sam što ih imam jer sam imala puno razloga za smijeh. Sva sreća nemam „zabrinute“ bore, ali to ne znači da je moj život bio lagan. Nije uvijek sve lijepo i lako. Prerani gubitak supruga ostavio je u meni golemu prazninu. Kada ode bliska osoba, toliko je toga što je potrebno procesuirati i osjećaja koje je potrebno otpustiti. Utjehu sam nalazila u hodanju pustom Dotrščinom gdje sam mogla razgovarati sa sobom i preslagivati svoje misli. Šumski mir koji me grlio i višekilometarsko pješačenje bili su dio mog spasa.
I kad je teško, najbolje i jedino što se može učiniti jest ići dalje. Da, to često nije lako. Potrebno si je dopustiti dane mirovanja i tugovanja, ali sutradan krenuti u novo. Sretna je okolnost ako pritom imamo obitelj, zajednicu, društvo koje nas podržava na našem putu, ali u principu, uvijek smo sami - i odgovorni za sebe. Sami se suočavamo s izazovima i iskušenjima, ali moramo ih odraditi - tu rastemo, tako se gradimo.
Što bih savjetovala sebi kao 15-godišnjakinji?
Mladi ne slušaju starije, ne mare za njihove savjete, ma kako dobronamjerni bili. U tinejdžerskoj je dobi znatiželja toliko velika da se oglušuju na savjete starijih te samo žele slijediti sebe i svoj put. I to nije loše. Dapače, znatiželja može biti fantastičan pokretač jer uz nju učimo, rastemo i educiramo se.
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/27613?ts=2022-04-14T10:24:30)
.png)
.png)
