Imala sam 11 godina i sjedila sam u gostinjskoj sobi penthousea koji su moji roditelji posjedovali u San Remu, u Central Park Westu, kada se moj svijet potpuno promijenio.
Letjela sam u New York sa svojom majkom, Demi Moore, i njezinim tadašnjim partnerom, Ashtonom Kutcherom, noć prije eventa. Osjećala sam se užasno odraslo i bila sam vrlo zadovoljna sobom - i željela sam vidjeti jesam li dospjela na modne stranice. Otvorila sam laptop i pregledala određene web stranice, a tamo sam pronašla sebe u svojoj maloljetničkoj nespretnosti, stojeći pokraj svoje slavne i lijepe mame. Zatim sam pronašla komentare, odnosno stotine njih, a riječi su samo gorjele s ekrana. Wow, izgleda deformirano. Pogledajte njezinu mušku čeljust - ona je poput ružne verzije svog oca. Njezina majka mora da je tako razočarana. Sjećam se kako je soba bila užasno tiha. Sjedila sam i čitala dva sata, vjerujući da sam naletjela na istinu o sebi koju mi nitko nije rekao jer su me pokušavali zaštititi. I godinama nakon toga, nikada nisam nikome govorila o tome. Samo sam živjela s tihom sigurnošću vlastite ružnoće.
Kad sam prvi put krenula kod psihijatra, u dobi od 20 godina, moji su medicinski podaci završili na Daily Mailu. Tada mi je izbor da ispričam svoju priču bio oduzet. Sada, nakon devet godina i puno terapije, ipak sam morala donijeti tu odluku. Budući da sam Bruceova i Demina kći, još uvijek se pitam je li uopće u redu sve ovo prepričavati. Naravno, tu je prisutna i svijest da nisam njihova kći, možda bi malo ljudi izvan mog uskog kruga obitelji i prijatelja bili zainteresirani za ono što imam za reći. I činjenica da sam se, iako vjerujem da je svačija patnja stvarna, oduvijek bojala izgledati kao razmaženi, bezosjećajni kreten. U mladosti su me učili da učinim sve što mogu da izbjegnem razgovor. Čak i sada, kada sam mami rekla da želim pisati o sebi za Vogue, prvo što je rekla bilo je: "Tko je ovo odobrio?" Naravno da je taj njezin stari instinkt da me zaštiti živ, čak i ako je jedna od stvari koje sam naučila kroz terapiju ta da nitko ne dolazi - čak ni moj veliki, snažni tata, akcijski heroj na ekranu i u mojoj dječjoj mašti. Jedino samu sebe mogu zaštititi.
Moja je obitelj početkom 2022. objavila da Bruce Willis pati od afazije, moždano posredovane nesposobnosti govora ili razumijevanja govora, a ranije ove godine saznali smo da je taj simptom obilježje frontotemporalne demencije, progresivnog neurološkog poremećaja koji određuje njegovo ponašanje iz dana u dan. Ipak, ja već dugo znam da nešto nije u redu. Počelo je s nekom vrstom neodređenog nereagiranja što je obitelj pripisala holivudskom gubitku sluha. Kasnije se to nereagiranje pojačalo i ponekad sam to shvaćala osobno. Imao je dvoje djece s mojom maćehom, Emmom Heming Willis, i mislila sam da je izgubio interes za mene. Iako to nije moglo biti dalje od istine, moj adolescentski mozak mučio se s pogrešnom procjenom: nisam dovoljno lijepa za svoju majku, nisam dovoljno zanimljiva za svog oca.
Priznajem da sam na Bruceovu bolest posljednjih godina reagirala izbjegavanjem i poricanjem na koje nisam ponosna. Istina je da sam i sama bila previše bolesna da bih to mogla podnijeti. Posljednje četiri godine bolujem od anoreksije o kojoj nerado govorim. Kada sam imala 25 godina, primljena sam u ustanovu za liječenje u Malibuu zbog depresije s kojom sam živjela tijekom adolescencije. Također, dijagnosticiran mi je ADHD , zbog čega su mi pripisani lijekovi. Pomagali su mi - prvi sam se put osjećala pametno, ali sam također počela uživati u nuspojavama lijekova koji potiskuju apetit.
Kao i kod mnogih ljudi s poremećajima prehrane, moj osjećaj o sebi se poremetio. Postoji nezdrava slast na početku brzog mršavljenja. Ljudi su na mršaviju mene reagirali prvo s oduševljenjem, a zatim su me ispitivali jesam li dobro. Moji prijatelji i obitelj bili su prestravljeni, a ja sam bila vrlo zaštitnički nastrojena prema svojim lijekovima i to sam racionalizirala govoreći samoj sebi da mi pomažu da se usredotočim.
Dok sam se svojom tjelesnom dismorfijom razmetala na Instagramu, moj se tata tiho borio. Sjećam se trenutka kada me to zaista pogodilo: bila sam na vjenčanju u ljeto 2021. u Martha’s Vineyardu, a mladenkin je otac održao dirljiv govor. Odjednom sam shvatila da nikada neću doživjeti trenutak da moj tata govorio o meni na mome vjenčanju. Bilo je to porazno. Otišla sam za vrijeme večere i zaplakala u grmlju. Unatoč svemu tome, ostala sam usredotočena na svoje tijelo. U proljeće 2022. težila sam oko 38 kilograma. Uvijek sam se smrzavala. Nisam mogla hodati po svom kvartu u Los Angelesu jer sam se bojala da neću imati gdje sjesti i doći do daha.
U lipnju prošle godine me moj dečko, odnosno tada već zaručnik, ostavio, a moja je obitelj uskočila kao što je to činila prije. Poslali su me u Driftwood Recovery u Teksasu. Upoznali su me s raznim terapijama, a moji lijekovi su promijenjeni i dobila sam novu dijagnozu: granični poremećaj osobnosti, bolest koja narušava sposobnost reguliranja emocija i pronalaženja stabilnosti u odnosima. Kada sam napustila Teksas, osjećala sam se puno bolje. Shvatila sam da ono što želim više od harmonije sa svojim tijelom je harmonija sa svojom obitelji.
Većina moje odjeće sada mi je premala. Oporavak je vjerojatno doživotan, ali sada imam alate da budem prisutna u svim aspektima svoga života, a posebno u odnosu s ocem. Mogu uživati u vremenu, držati tatu za ruku i osjećati se divno. Znam da naziru iskušenja, ali cijela ta stvar o ljubavi prema sebi prije nego što možete voljeti nekog drugog - stvarna je.
Svaki put kad odem u tatinu kuću, napravim gomilu fotografija. Ja sam poput arheologa koji traži blago u stvarima na koje nikad ranije nisam obraćala pozornost. Mog se tatu ovih dana pouzdano može pronaći na prvom katu kuće, negdje u velikom otvorenom planu kuhinje-blagovaonice-dnevnog boravka ili u njegovom uredu. Srećom, demencija nije utjecala na njegovo kretanje. Taj ured je oduvijek bio svojevrsni prozor u ono što ga u svakom trenutku najviše zanima. Nedavno sam ondje pronašla komadić papira na kojem je jednostavno napisao "Michael Jordan". Voljela bih da mogu znati što misli. Soba je puna stvari koje je sakupio. Voli stvari koje su teške u ruci, koje može vrtjeti prstima. Uvijek svira glazba. Moj tata je sam po sebi izvrstan glazbenik, odličan svirač usne harmonike, i voli stare pjesme koje obuhvaćaju žanrove od Patsy Cline do Nine Simone.
Još uvijek zna tko sam kada uđem u sobu. Uvijek sam u sebi prepoznavala elemente njegove osobnosti i jednostavno znam da bismo bili tako dobri prijatelji- samo da je bilo više vremena. Bio je cool, šarmantan, uglađen, moderan, drag i pomalo otkačen. To su geni koje sam naslijedila od njega.
Nije bilo lako odrastati u tako poznatoj obitelji i boriti se za tračak svjetla kroz duge sjene koje su bacali moji roditelji, ali sve češće se osjećam kao da stojim u svjetlu. U travnju je moja starija sestra Rumer dobila djevojčicu Louettu, a Bruce i Demi postali su baka i djed. Postoji to malo stvorenje koje se mijenja iz sata u sat, i postoji nešto što se događa s mojim tatom i može se promijeniti tako brzo i nepredvidivo. Osjećam da je ovo jedinstveno i posebno vrijeme za moju obitelji i tako mi je drago što sam ovdje zbog toga.
Izvor: vogue.com
.png)
.png)
