Pokret Body positivity korijene vuče iz 60-ih godina prošlog stoljeća, a posljednjih je godina, modificiran i nadograđen, doživio svoj vrhunac. Već se desetljećima ulaže trud da svaka osoba, kakvo god tijelo imala, bude prihvaćena – ali zašto u tome još nismo uspjeli? Zašto se žene i danas srame svog izgleda?
„Prije svakog objavljivanja fotografije na društvenoj mreži preplavio bi me nekakav strah od osude, izrugivanja, bojazan od raznih pitanja…“, kaže 23-godišnja fotografkinja Ena Dragičević kojoj je javno dijeljenje autoportreta s ožiljcima od akni ili slika trbuha poslužilo kao oblik samopomoći kako bi se othrvala osjećajima da su njezine mane pogreške koje treba sakriti. „Željela sam naučiti prihvatiti sebe kao bucku s velikim, gustim obrvama“, dodaje autorica. Ne samo da su njezine fotografije dobile prekrasne povratne komentare, nego je svojim činom potaknula druge da stanu pred njezin objektiv i pokažu svoje ranjive strane. Tako je njezina selfhelp terapija prerasla u Projekt prihvaćanja čiji je cilj, pojašnjava mlada umjetnica, buđenje samosvijesti. „Svojim radovima želim potaknuti ljudi da shvate da smo već dugo žrtve komercijalne modne i beauty fotografije kojom nam pune glave nestvarnim idealima i stvaraju nerealne standarde“, govori. Zahvaljujući radu na sebi, shvaća da je proces prihvaćanja i voljenja sebe dug put koji zahtijeva puno rada, truda i snage pa iskreno kaže: „Premda još nisam u potpunosti prihvatila svoje nedostatke, znam da sam na dobrom putu i ne planiram uskoro stati.”
Naš odnos s tijelom vrlo je kompleksan, ima trenutaka kada smo potpuno zadovoljne svojim izgledom, a već drugi dan prijekorno gledamo odraz u zrcalu. Tada se javlja onaj kritički glasić. Kada izgubim 10 kilograma, bit ću sretnija. Uf, moja kosa je tako tanka. Stvarno bih trebala nešto učiniti s tim borama na čelu koje postaju sve dublje. Trbuh mi nije dovoljno ravan. Imam tonu celulita na bedrima. Zvuči poznato? Ovo su negativne i nepozvane misli zbog kojih mislimo da konstantno moramo poboljšavati svoju vanjštinu da bismo izgledale kao.... (upotpunite same), misleći da bismo tada bile sretnije, uspješnije, ispunjenije.
Što je temeljni uzrok štetnih misli koje gajimo o svom tijelu? Koji je razlog nesklada između kritičkog načina na koji vidimo sebe i realnog pogleda koji drugi imaju o nama? Naša bazna samopercepcija oblikovana je u djetinjstvu jer istraživanja pokazuju da do osme godine naše samoprihvaćanje ovisi o našim skrbnicima. „Ako su vam roditelji, dok ste odrastali, verbalno ili neverbalno govorili da niste dovoljno privlačni, da ste nedovoljno pametni, uspoređivali vas s braćom i sestrama itd., možda prihvaćate sebe samo pod određenim uvjetima ili uopće ne volite neki dio sebe“, objašnjava life coach Danijela Jokić Vaislay. „Poslije, u tinejdžerskim godinama, na izgradnju slike o sebi utječu društveno konstruirani standardi ljepote, kao i masovni mediji. Primjerice, u serijama i filmovima kao što su Ružna Betty ili Princezini dnevnici djevojka kovrčave kose, s naočalama i aparatićem za zube prikazana je kao oličenje ružnoće. U novije vrijeme photoshop i filtri na društvenim mrežama dodaju još jednu prepreku bezuvjetnom voljenju sebe - čineći našu stvarnost nepoštenom igrom usporedbe.“
Tijekom života različite situacije i iskustva mogu se hraniti tim dubokim, starim osjećajem srama koji proizlazi iz našeg djetinjstva. Stalni osjećaj stida nastavljamo pripisivati dijelovima tijela koje vidimo u negativnom svjetlu. U konačnici se negativna slika koju imate o sebi prelijeva na vaše odnose, karijeru, blagostanje i zdravlje. „Neprihvaćanje i nevoljenje svog tijela vodi osjećaju nedovoljne vlastite vrijednosti i manjku samopouzdanja, izbjegavanju interakcije s drugim ljudima, profesionalnoj samosabotaži (npr. nisam dovoljno lijepa/ mršava da budem/uspijem u..., izbjegavanje javnog nastupa…), poremećajima u prehrani (anoreksija, bulimija, BDD…) te izbjegavanju društvenih okupljanja koja podrazumijevaju oskudniju odjeću (poput odlaska na bazen ili sunčanja na plaži). Sve to dugoročno može utjecati na smanjenje kvalitete života i životne radosti“, navodi life coach i autorica knjige Ja Vrijedim.
O tome svjedoči 38-godišnja Andrea Solomun koja se, kao bivša balerina, godinama borila s jakim samokritičkom glasom i ne prihvaćanjem vlastitog tijela izvan specifične i uske baletne estetike lijepog. „Tek sam ulaskom u tridesete shvatila kako su niz poremećaja u prehrani i iskrivljena slika vanjštine moga bića uzeli toliko maha da je voljeti se i prihvaćati se bilo zaista prvo odluka, a onda oblik treninga. Dugogodišnjeg mentalnog treninga. Sada s ponosom mogu reći da sam uvidjela kako lijepo nije ono što je savršeno; nije riječ čak ni o tome da sam uvidjela da sam lijepa, nego da sam autentična i time različita od svih drugih.“
Zbog žena poput Andree ili Ene, čije su kritičke misli postajale sve glasnije, Maja Ranogajec, učiteljica joge i EFT&MR praktičarka, pokrenula je online ciklusa radionica Zavoli sebe. Kod svojih je polaznica primijetila da im najviše smeta prekomjerna tjelesna težina ili određeni dio tijela koji nije u skladu s današnjim standardima koji se propagiraju u medijima i na društvenim mrežama. „Zbog toga su žene kronično nezadovoljne“, kaže voditeljica pojašnjavajući: „Nezadovoljstvo fizičkim izgledom proizlazi iz emocionalnog nezadovoljstva i određenih mentalnih obrazaca. Zbog toga je jako važno doći do samog uzroka problema, prihvatiti uzroke svoga nezadovoljstva, spoznati kako smo svojim svjesnim ili nesvjesnim odlukama pridonijeli tome.“
Drugim riječima, nužno je biti spreman napraviti određene promjene i preuzeti odgovornost za svoj život. Da bismo bezuvjetno (za)voljeli svoje tijelo, trebamo priznati i prihvatiti cijelog sebe, ističe psihoterapeutkinja Lidia Černi, direktorica Centra Pozitiva – Centra za pozitivne vrijednosti i osobnu izvrsnost. „Pitanje prihvaćanja sebe zadire u samu povijest naše svijesti o sebi. Naša identifikacija sa sobom najčešće je vezana uz našu tjelesnu svjesnost. I to nije čudno jer smo tako odgajani generacijski. Samo oni koji počnu raditi na sebi otkrivaju da tu postoji još nešto puno dublje od samog lika koji svakodnevno gledamo u ogledalu. I da je naša tjelesna svjesnost samo vrh ledenog brijega (10% sebe) iza kojeg se krije naša cjelovitost (cijela svijest o sebi) – ono što me definira kao biće. Kada se posveti pažnja svom unutarnjem potencijalu, tada se počinjemo čudesno dobro osjećati bez ikakvog posebnog razloga koji smo naučili tražiti u izvanjskom svijetu.“
Upoznavanje tog dijela sebe može se provoditi kroz svakodnevne male, intimne rituale koji pojačavaju svijest o cijelom vašem biću. Psihoterapeutkinja Černi navodi jednostavnu tehniku za koju kaže da postiže začuđujuće dobre rezultate i koristi je kao dio terapije u svojoj emocionalnoj psihoterapiji. „Svakog se dana, 15 minuta ujutro i navečer, koncentrirajte na disanje prateći udah i izdah, ignorirajući misli koje se vrte u glavi. Ova lagana tehnika koncentracije na udah i izdah snižava razinu moždanih valova, tj. opušta nas, pospješuje lučenje hormona sreće (serotonina, dopamina i endorfina) te podiže koncentraciju i fokus. Zbog toga se vrlo brzo počinjemo osjećati zadovoljnije i znatno bolje bez posebnog, naviknutog razloga ili izvanjskog stimulansa“, pojašnjava terapeutkinja.
Sljedeću vježbu, koja pomaže da se pomirite sa sobom i zavolite baš svaki dio svog tijela, Maja Ranogajec provodi na svojim radionicama. „Stanite ispred ogledala nage ili u donjem rublju i promatrajte kako izgleda vaše tijelo. Zapišite svaki osjećaj i misao koja vam se javi. Zatim zapišite sve što volite, sve što ne volite i sve što biste htjele promijeniti na svome tijelu. Za svaki dio tijela za koji ste napisali da ga ne volite ili da biste ga promijenili pokušajte naći neku funkciju ili definirati čemu vam taj dio tijela služi, kako se njime koristite.“
Još jedan ključ do zadovoljstva i podizanja vibracija su afirmacije. „Što više ponavljate lijepe, samopouzdane i pozitivne afirmacije, to više počinjete vjerovati u ono što sami sebi govorite. Ova praksa može dobro doći i kada vam se prikradu negativne misli jer ćete ih jednostavno zamijeniti onom korisnijom i pozitivnijom“, objašnjava terapeutkinja Černi zaključujući da se ljubav i samopoštovanje stvaraju u našoj glavi (svijesti o sebi), a ne u stimulansima izvana. „Stvar je konstantnog stava prema sebi, a ne samo dobrog osjećaja koji zna doći i proći.“
Važno je napomenuti da prihvaćanje sebe nije isto što i odustajanje od samousavršavanja ili odustajanja od promjene nabolje (ali vaše vlastite verzije boljeg, ljepšeg, zdravijeg). To je samo priznanje da taj dio vas postoji i, što je još važnije, da vas taj dio koji manje volite ne čini manje vrijednima ljubavi, povezanosti ili pripadnosti. Negiranje ili neprihvaćanje istine o tome što mislite o sebi neće vas motivirati na promjenu. Upravo suprotno. Promijeniti nešto na sebi jako je teško kada to odbijate ili osuđujete. Isto tako, mnogo je lakše kada to uistinu prihvatite i shvatite da vas njegovo postojanje ne čini manje vrijednima. Dapače, ono čemu nas uči Enin projekt jest da nas naše mane, diskrepancije i ožiljci ne odvajaju od drugih, upravo suprotno - oni nas najviše povezuju. Ne sramite se svojih.
.png)
.png)
