Georgi Gospodinov, bugarski je pisac, esejist, novinar, dramaturg. Dobitnik Bookerove nagrade za književno djelo naziva „Vremensko utočište“, izdano i na hrvatskom jeziku. Pričajući nedavno o temi nostalgije, odzvanjale su i njegove misli. Knjiga, koju je izdao na dan zatvaranja Bugarske pred naletom pandemije, a započeo prije petnaestak godina, nastala je kao prikaz distopijskog društva koje se već toga dana pretvorilo u globalnu realnost. Od političkih turbulencija, ratova koji su u nama nanovo budili traume i pitanja od kojih se godinama trudimo pobjeći, vjerujući kako smo ih napokon zaliječili, otpustili.
Osvrćući se, u jednom od svojih intervjua na pojam vremenskih percepcija i pitanja koje se kroz njih provlače objasnio je prošlost kao utočište, ali upravo zbog toga i opasno mjesto. „Prošlo vrijeme je uvijek ugodnije, poznatije, možemo se sklupčati u njegovoj pećini dok čekamo da oluja prođe i dođe bolja budućnost. No, je li stvarno tako jednostavno? Možete li se vratiti u prošlost i ponovno tamo istinski živjeti?“.
U ovo doba, koje nudi nadu, ugodu i sadržaj koji će ubrzo potom isplahnuti i ostaviti pustoš u hladnim mjesecima, ponekad je dobro pribjeći mislima velikih autora, koje potiču na djelovanje. Stoga se danas, otvaramo riječima Gospodinova čija je mašta, gotovo proročki i mudro predočila jedan specifičan uvid u vrijeme i svijet kojemu pripadamo, prožeti utjecajima prošlosti, sputani nedostatkom spoznaje budućnosti.
„Nostalgija je zapravo poput naočala s krivom dioptrijom, koje mute sliku i onemogućuju nam vidjeti onu stvarnu.“
„Sjećanje je, naravno, čvrsto povezano s našim identitetom. Daje nam osjećaj cjelovitosti, djetinjstva iz kojeg dolazimo, sadašnjosti. A, donekle, sjećajući se svojih snova i želja, sjećamo se i opcija budućnosti. Ukratko, mi smo ono što pamtimo da jesmo.“
„Negdje u Andama i dan danas vjeruju kako je budućnost iza nas. Dolazi nam iza leđa, iznenađujuće i nepredvidljivo, a pred očima je uvijek prošlost, ono što se već dogodilo. Kada govore o prošlosti, ljudi plemena Aymara pokazuju prstom ispred sebe. Hodaš naprijed okrenut prošlosti i okrećeš se budućnosti.”
„Dobra stvar kod ljudi od pijeska je to što ih je vrlo lako napraviti i nisu izbirljivi. Također, ljudima s pijeskom pijesak ne pada u oči.“
"Nikada naša vezanost za druge nije tako jaka kao u trenutku njihova gubitka."
"Prekasno sam shvatio da mi sami s neobjašnjivim žarom cijeli život inzistiramo na nesrećama koje nam sudbina (ili kako god da nadjenemo tu agenciju) daruje s impresivnom velikodušnošću."
„Samo u djetinjstvu možemo steći prosvjetljenje, samo u onih sedam godina kada smo prepušteni sami sebi. Sedam godina izvan društva. Sedam godina apatridije. Sedam godina anarhije. Svaki dan je samo tvoj. Svaki dan, ovisno samo o pronalaženju svijeta za igru.“
Izvor: Goodreads
.png)
.png)
