Osteopatija - traženje zdravlja, a ne bolesti

Zdravlje u fokusu

Poticaj organizmu da se sam popravi

„Pitanje što je osteopatija meni je najteže pitanje. Najdraža mi je definicija Jean-Pierrea Barrala, najvećeg živućeg osteopata, koji kaže da je to umijeće provociranja samokorekcije organizma, tj. poticaj organizmu da se sam popravi. Isto je tako točno da je osteopatija zapravo cjeloživotno proučavanje anatomije i uvježbavanje palpacije“, pojašnjava osteopat Lovre Marinković i naglašava kako je jedan od ključnih elemenata u terapiji razgovor s pacijentom i uzimanje anamneze.

To uključuje i specifične osteopatske testove u stojećem, sjedećem i ležećem položaju. „Važan je dio osluškivanje tijela, tzv. razgovor s tkivom, što podrazumijeva postavljanje ruku na određene dijelove tijela. Ponekad za pacijenta rezultati mogu biti fascinantni, kad terapeut stavljanjem ruku na glavu pacijenta dobiva informacije te pita pacijenta je li, na primjer, u prošlosti ozlijedio lijevi gležanj.

Nije riječ o čudesnim moćima osteopata, nego o njegovu višegodišnjem iskustvu palpacije i dugotrajnom studiranju anatomije ljudskog tijela“, opisuje Marinković, koji je završio fizioterapiju te se dvadeset godina bavio masažom, a upravo piše završni rad koji se bavi osteopatskim pristupom multiploj sklerozi na studiju osteopatije koji traje osam godina.

Ta škola daje uvid u sve vrste osteopatskih pristupa, a Marinkovićevo je zanimanje osobito usmjereno na tzv. visceralnu terapiju – rad na živčanom sustavu i organima, tj. njihovim ovojnicama. Osim studija po modulima na Akademiji osteopatije, gdje je glavna predavačica Kanađanka hrvatskog podrijetla Velda Lulić, redovito odlazi i na dodatna usavršavanja, najčešće u Njemačku, na minhenski Barral Institut.

Četiri zakonitosti osteopatije

Osteopatija se, kaže Marinković, temelji na četiri osnovne zakonitosti. Jedno od najvažnijih načela naziva se Arterija vlada. Riječ je o imperativu cirkulacije krvi i limfe, iznimno važnom dijelu osteopatskog tretmana, jer tek kad je pokrenuta cirkulacija, fiziologija ide svojim tijekom, tkiva se hrane kisikom i krvlju te se ujedno dreniraju od otpadnih produkata tkiva (tvari).

Drugo načelo je Struktura vlada funkcijom. To znači da tek onda kad je anatomska struktura u svom fiziološkom položaju, tj. na pravome mjestu, taj segment organizma u potpunosti obavlja svoju funkciju. „Ako je vaš zglob kuka u redu, imat ćete pun opseg pokreta, a ako nije, opseg pokreta neće biti maksimalan. U klasičnoj medicini fizioterapija tretira i stimulira funkciju, primjerice, UZV-om, magnetom, strujom, a osteopat tretira izravno zglob, razmišljajući i o susjednim anatomskim strukturama koje mogu utjecati na zglob“, slikovito pojašnjava Marinković.

Treće pravilo je Funkcionalno jedinstvo. Na primjer, pri tretmanu pacijenta koji ima problem s ramenom promatra se njegova koža, promjene u toplini, opsegu pokreta, provjerava se postoji li oteklina... Osteopat namješta zglob, ali i promatra tkivo, tj. palpacijom pokušava ustanoviti što detaljniju i precizniju dijagnozu i uspostaviti vezu s eventualnim patologijama unutarnjih organa povezanih s ramenom. Dakle, osteopat promatra problem u kontekstu cijele osobe, tj. biodinamički. Zanima ga kako na rame pacijenta djeluje njegovo držanje tijela, vrat, itd. Da bi uspostavio diferencijalnu dijagnozu, osteopat palpira.

Četvrto načelo je, kaže Marinković, Autoregulacija, prema kojem u organizmu postoji vitalna sila koja omogućuje da organizam ozdravi. Kao što su mnogi od nas iskusili, ponekad se udarimo i nakon nekog vremena bol sama prođe, a tako je i kod drugih stanja, prehlada i slično, bez uzimanja lijekova ili intervencija na bilo koji način.

„Osteopatija poštuje prirodne procese organizma. Neki traju kratko i stanje se brzo normalizira, a neki procesi su dulji. Također, osteopatija smatra da se sva stanja koja su ikad narušila zdravlje na neki način zbrajaju, točnije – da ostavljaju traga. No, osteopatija omogućuje da se pomoću manualnih tehnika autoregulacija maksimalno manifestira“, pojašnjava Marinković.

Povijest osteopatije

Osteopatija je nastala u drugoj polovici 19. stoljeća u Americi, neposredno nakon Američkoga građanskog rata, a osnivačem se smatra Andrew Taylor Still, liječnik iz liječničke obitelji, čiji je otac uz praksu medicine bio i metodistički propovjednik. Andrew je zarana počeo sumnjati u medicinu koja je tada uistinu bila na niskim granama. Liječilo se amputacijama, za srčane tegobe se prepisivao viski, a mnogi su preparati bili na bazi arsenove soli i kinina.

Osteopatija se, pak, ponajprije služi anatomijom, zakonima biomehanike, oslanja se na drenažu limfe, a ta je grana zaslužna i za otkrivanje dekompresije arterije kojom se izbjegavala amputacija udova. Still je mnogo vremena provodio u prirodi i trudio se učiti od nje, a družio se i s Indijancima te uz njihovu pomoć spravljao prirodne pripravke, sve vrijeme detaljno proučavajući ljudsku anatomiju.

Nakon što mu tadašnja medicina nije pomogla da od smrti spasi tri kćeri, doživio je šok te se s vremenom posve okrenuo novom načinu i pogledu na liječenje. Život i životnu silu stavio je u prvi plan i u kontekst prirode, a zdravlje u centar. Za razliku od medicine koja sebe definira kao liječenje bolesti da bi se uspostavilo zdravlje, u filozofiji osteopatije bolest je skinuta s pijedestala, a fokus je izravno na zdravlju i čini se sve da bi se ono stimuliralo, tj. potaknuli prirodni procesi u organizmu.

Tehnika dizanja rebara

Najveći uzlet i uspjehe osteopatija je postigla u vrijeme kad je svijetom harala pogubna španjolska gripa pred kojom je medicina bila bespomoćna. Osteopati su tada oboljelima pomagali tehnikom dizanja rebara (ribs lifting), čime se omogućavala bolja funkcija pluća djelovanjem na prsni koš.

Osteopatija je danas raširen način liječenja u Njemačkoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj i Nizozemskoj, a u Finskoj se čak može studirati besplatno, tj. na račun države. Kod nas je razmjerno malo poznata, a koristi se za tretiranje glavobolje i vrtoglavice, čeljusnog zgloba, stresa i njegovih posljedica, posttraumatskih stanja, sportskih povreda, patoloških iskrivljenja kralježnice (skolioze, kifoze), pomaka u zglobovima, subluksacija, bolnih sindroma kralježnice (vratni, torakalni i lumbalni sindromi, lumboishialgije), osteoartritisa i spondiloze...

Rezultati

Rezultate pokazuje čak i u tretiranju neplodnosti, neurorizične djece, neuroloških oboljenja, neuralgija, oboljenja unutarnjih organa i dišnoga sustava, probavnih tegoba, čak i ožiljaka i pada imuniteta. Osteopatijom se mogu tretirati sve dobne skupine – od beba do osoba starije životne dobi, čak i životinje, posebno konji i psi, za što je potrebna dodatna edukacija. Prema odredbama Svjetske zdravstvene organizacije, studij osteopatije ne smije trajati kraće od minimalno 2000 sati, a pristupi liječenju u pojedinim se zemljama malo razlikuju.

Iako se, površno gledajući, može činiti da su slične, osteopatija nije isto što i kiropraktika. Iako je osnivač kiropraktike Daniel David Palmer bio učenik osnivača osteopatije Andrewa Taylora Stilla, napustio je Osteopatski koledž u Kirksvilleu i osmislio kiropraktiku na temelju dijela znanja koje je dobio. Neki osteopati se, doduše, koriste pretežno strukturalnim tehnikama, tj. manipulacijama koje mnogi prepoznaju iz kiropraktike, no pristup bolesti, odnosno zdravlju, potpuno je drugačiji.

Nijemac na Krku

Cjelovit pristup zdravlju prakticira i Nijemac Andreas Habunek, koji živi i radi u Bajčićima, na otoku Krku, a kombinira osteopatiju s naturopatijom i drugim disciplinama komplementarne medicine. Osteopatiju je studirao osam godina u Augsburgu, te u Berlinu i Frankfurtu, a njegov interes za ovu vrstu liječenja pojavio se kad je imao problem s disk-hernijom, koju je dulje vrijeme bezuspješno liječio alopatskom medicinom.

„Nakon prvog tretmana osteopata/naturopata osjetio sam upravo nevjerojatno poboljšanje, što me fasciniralo toliko da sam odmah poželio učiti. U Njemačkoj se najprije mora završiti trogodišnji studij alternativne medicine i tek se onda može započeti studij osteopatije, koji traje pet godina. Ne prakticiram samo osteopatiju nego koristim i znanje o prirodnom liječenju, što se posebno odnosi na područje detoksikacije organizma, liječenje virusa, bakterija i parazita, a to moj pristup čini holističkim liječenjem“, govori Habunek.

Najveći pomaci kod kojih bolesti?

Dodaje kako je u svojoj praksi najveće pomake kod pacijenata primijetio u području kostiju, mišića i ligamenata te u tretmanu kroničnih bolova u leđima, ramenima, rukama, kukovima i koljenima, a postiže i vrlo dobre rezultate u tretmanu migrene i ostalih glavobolja. Ciljana osteopatska terapija, tvrdi Habunek iz vlastita iskustva, može biti vrlo učinkovita u kombinaciji s naturopatskim metodama liječenja jetre, želuca, bubrega ili tegoba uzrokovanih žučnim kamencem.

„Sve važniji dio mog rada je ortomolekularna medicina ‒ holistička medicina utemeljena na optimalnom unosu hranjivih sastojaka ‒ prehranom ili uz dodatke prehrani ‒ pomoću bioaktivnih vitalnih tvari, vitamina i enzima, npr. u slučaju smetnji rada i poremećaja štitnjače, tj. kad god postoji neki hormonski poremećaj. Kad je riječ o dijagnozi, treba priznati da je komplementarna medicina često ovisna o modernim pregledima alopatske medicine. Tako, primjerice, u području ortomolekularne medicine nije moguće odrediti terapiju bez prethodnog pregleda i ispitivanja hormona.“

Hijetalna hernija i osteopatija

Psihosomatske bolesti i stres

Habunek teži postizanju ravnoteže i cjelovitosti, baš kao i principi terapija koje primjenjuje. Upozorava da je uzrok mnogih bolesti stres koji je posljednjih godina nadvladao i bolest poput dijabetesa tipa 1 i problem pretilosti, a to bi trebao biti znak kako je vrijeme da se dobro zamislimo. „Psihosomatskih bolesti će biti sve više jer smo pod stalnim pritiskom uspjeha na poslu, u privatnom životu, u školi... Svatko tko je pod stalnim stresom mora sam raditi na stvaranju ravnoteže, na primjer, baveći se sportom i vježbanjem.

Pritom ne mislim na kondicijske treninge, poput trčanja, ili na teretanu, nego na sportove koji uključuju umirujuće pokrete i vježbe disanja za postizanje unutarnjeg mira, kao što su Tai Chi, Xing Yi i drugi oblici miroljubivih borilačkih vještina, a svakako preporučujem i jogu i meditaciju“, govori Habunek. Svoju priču završava nazivajući osteopatiju putem bez kraja jer napredak se, tvrdi, može ostvariti uvijek i na svim područjima, a svatko od nas trebao bi živjeti i djelovati s tom mišlju – zdravo i cjelovito.