U ubrzanom vremenu u kojem živimo i gdje se od većine nas očekuje da sve bude sada i odmah sagorijevanje ili burnout nikako nisu rijetkost. Najčešće se taj izraz povezuje s trošenjem naše životne baterije ili potpune iscrpljenosti u mentalnom, fizičkom i emocionalnom smislu kod pretjeranog rada ili dugotrajnog stresa na poslu čemu je uzrok:

  • kada ne znamo reći ne, a imamo prevelike radne zahtjeve
  • kada se dovoljno ne zauzimamo za sebe što je povezano s nedostatkom podrške (kolega)
  • kada imamo potrebu dokazivati da možemo i više od onog što bi se od nas očekivalo jer nedovoljno vrednujemo vlastiti uspjeh
  • kada nemamo kontrolu nad sobom, radnim okruženjem ili zadacima koji su pred nama
  • kada ne uspijevamo dovoljno dobro balansirati između poslovnog i privatnog života

Nedavna su istraživanja pokazala da preko 70% zaposlenika doživljava burnout na poslu (istraživanje Asana) što je šokantna brojka, ali ovog neću pisati o tim ljudima i tom burnoutu, već o osobama koje ga doživljavaju, a ne idu na posao, barem ne kod nekog drugog u firmu, korporaciju i slično.

Začudili biste se, ali burnout se može dogoditi i osobama koje ne rade. Kako je to moguće?

Kod nas u Hrvatskoj, ali i šire, posao se najčešće definira kao rad za koji odlaziš od kuće, radiš za sebe ili nekog drugog i svaki mjesec primaš plaću. No što je sa ženama koje su “odlučile” biti domaćice, koje možda nisu imale priliku da rade jer imaju više djece ili bolesno dijete, roditelje u teškim zdravstvenim stanjima, obaveze oko kuće, poljoprivredu ili slično gdje nužno plaća ne dolazi, a one “rade”; što je s njima? Je li njima, s obzirom na to da mogu upravljati svojim vremenom, „zabranjeno“ doživjeti burnout?

Takvih slučajeva ima, samo se s nevjericom gleda na njih radi streotipnih uvjerenja da možeš sagorijeti samo ako si na visokoj managerskoj poziciji s preludim obvezama i puno putovanja. Takva je slika u našim glavama. Ako ne možeš, daj otkaz i/ili idi negdje drugdje. Recept je jednostavan!

Ali pitam se gdje bi točno trebala dati otkaz žena koja ima kuću, nekoliko djece, bolesne roditelje, dnevnih obaveza preko glave i nedostatak vremena za sebe. Sigurna sam da svatko od vas zna barem jednu takvu.

Kako se to njima događa kada su stalno doma? Želim vas razuvjeriti i dati vam ogled iz drugog kuta kako bi razvijali svijest o drugačijim slikama van onih nama dobro poznatim. Ta žena možda ima:

  • Neprekidne obveze - u kući, oko djece, ostalih članova obitelji, kuhanja, pranja, poslova oko kuće…
  • Nedostatak podrške - ili su djeca premala ili su u svojim obvezama, a drugi nema tko (ili ne želi)
  • Osjećaj izolacije radi usamljenosti jer nema vremena za socijalni život, sebe ili svoje hobije
  • Visoka očekivanja - osjećaj da mora napraviti sve i više od toga, i to bez greške, jer inače nije dovoljno vrijedna (taj se osjećaj prirodno uvlači u nas kod dužeg perioda bivanja u takvim životnim uvjetima)

Ne tako davno, prije 25 godina, u svojim ranim dvadesetima, ja sam bila ta žena. To govorim iz cipela u kojima sam hodala, a ne prepričavajući tuđe priče iz usta seoskih baba. Nije prije 100 godina, i kako god to zvučalo nemoguće, ovakvih situacija ima i dalje.

Ako bih trebala odgovoriti na pitanje zašto mi se to dogodilo i koji je najveći uzrok tome, rekla bih nedostatak podrške i nerazumijevanje drugih oko mene. To očekivanje nas dovodi u stanje želje da ispunimo sve što drugi od nas žele, kako bismo bile dovoljno dobre, dovoljno vrijedne i dovoljno dovoljne. Ako u svojoj osobnosti imate nedostatak vlastitog samopouzdanja, idealan ste kandidat za natovarivanje posla, a samim time i mogućnosti sagorijevanja.

Danas znam kako bih drugačije, no tada nisam znala jer odmor je za mene bio luksuz koji si mogu dopustiti samo „lijeni” ljudi; uvjerenje koje me koštalo zdravlja već kao mladu ženu. Reći NE - ne mogu, ne želim, ne sviđa mi se - bilo je nepristojno, a izražavanje umora bilo bi dočekivano s podsmijehom.

Takve situacije doživljaju i žene oko nas. One koje “kao ne rade”, vi znate koje su to, i dobro znate o kojima ovdje ne pišem, ne moram ih posebno opisivati.

Želja mi je da vam proširim perspektive, da sagledate širu sliku ako srećete ovakvu ženu ili žene, da im uputite osmijeh, lijepu riječ, ponudite pomoć oko nečeg što rade i date zahvalu za sve što rade. Želja mi je da porazgovarate s tom ženom i kažete joj kako ne mora sve, kako je odmor izmišljen i za nju, a da nije nepristojno reći da će nešto sutra. Ta žena možda neće ići na terapiju, unajmiti coacha, savjetnika ili mentora koji bi je podučio kako da se izbori za sebe, ali vi to možete biti toj ženi. Vodič u prolazu! Učitelj pri ruci!

Svi mi to imamo u sebi; znanje da pokažemo nekome put, damo ruku ili rame za naslon. Takva dobra djela neće ostati nezapažena.
Vjerujte mi, jer sjećam se svake takve geste i ljudi koji su me prepoznali, bili tu za mene da lakše preživim ove periode i osovim se na noge.

Budite i vi tu za nekoga. Sve se to negdje piše i zbraja, a čak i da ne, vi ćete se osjećati bolje, sretnije i ispunjenije. Samo davanjem dobivamo!