Informacije o stanju našeg organizma
Bilo koja informacija o stanju našeg organizma zapravo je biofeedback. Mjerenje temperature, krvnog tlaka ili stajanje na vagu – sve su to aktivnosti koje nam daju neku povratnu informaciju o našem tijelu. Upravo ta informacija omogućuje nam da poduzmemo neke akcije kako bismo tijelo vratili u ravnotežu. Ako nam toplomjer poruči da imamo visoku temperaturu, možemo je sniziti; ako vaga kaže da imamo previše kilograma, možemo se odreći večere; ako tlakomjer pokaže visok tlak, regulirat ćemo prehranu i unos soli.
Inspirirani tlakomjerima i toplomjerima, brojni znanstvenici već desetljećima razvijaju tehnologiju koja može pratiti, bilježiti i uspoređivati što se događa s našim nevoljnim funkcijama u organizmu. No otišli su i korak dalje i stvorili vizualne računalne prikaze koji nam pomažu da, u trenutku dok ih gledamo, osvijestimo što se događa s našim nevoljnim funkcijama te pokušamo njima manipulirati.
Na taj se način, primjerice, možemo učiti opuštati, učinkovito usmjeravati pozornost, poboljšati koncentraciju, do maksimuma razvijati neke sposobnosti, smanjiti tjeskobu. No što je još zanimljivije, na ovaj način možemo liječiti nesanicu, depresiju, inkontinenciju, glavobolje, migrene i ostale vrste boli. A možemo pomoći i djeci s poremećajima pozornosti te autizmom.
Eksperiment na vlastitoj koži
Da bih otkrila kako to funkcionira, uputila sam se u ordinaciju za psihološke tretmane, biofeedback i psihosomatiku Mens Sana u čijem su timu psihijatrica dr. Sanja Martić-Biočina, psihologinja Ana Vodanović Kosić i biofeedback terapeutkinja Ivana Živoder. Ubrzo sam shvatila što biofeedback znači u praksi. Postavile su me pred zaslon računala te na mene spojile brojne žice - za mjerenje napetosti mišića, dubinu disanja, otkucaje srca. Na prst su mi nataknule senzor koji je mjerio provodljivost kože ili, jednostavnijim rječnikom – bilježio je koliko se znojim, što im je pomoglo da mjere koliko sam uzbuđena. Osim toga, mogle su mjeriti moje moždane valove, temperaturu, protok krvi kroz krvne žile. Biofeedback mogao je početi.
„Stanje svakog klijenta procjenjujemo tako da ispitujemo što je moguće više nevoljnih funkcija u tijelu. One mogu upozoravati na tegobe, no od presudne je važnosti da razgovaramo s klijentom i otkrijemo kakve točno probleme ima. Kada to saznamo, odlučujemo na koje parametre želimo djelovati“, objasnila je psihologinja Ana Vodanović Kosić.
„Procjenu obavljamo i tako da čovjeka stavimo u umjetnu stresnu situaciju i potom mjerimo njegovu reakciju. Tako ćemo vidjeti kako tijelo reagira u samom stresu i koliko brzo se oporavlja. Možemo procijeniti hoće li taj čovjek nakupljati stres ili se zna brzo otpustiti. Neki podlegnu i u manje zahtjevnoj situaciji pa imaju neugodne simptome poput aritmija i paničnog poremećaja, dok drugi imaju visok prag tolerancije. To se sve uz pomoć ovog sustava može vidjeti i trenirati. Kad se to utvrdi, važna je motivacija ljudi da rade na sebi, da treniraju svoje promijenjene reakcije na stres. Taj proces nitko ne može odraditi umjesto njih. To nije tableta koja se popije – ovdje treba uložiti trud i svakodnevno vježbati. Ali učinak je dugoročan.“
Terapeutkinjama sam objasnila da želim utjecati na svoju napetost. Ana mjeri koliko sam napeta. Preda mnom se pojavljuje prikaz cvjetnog pupoljka uz laganu glazbu u pozadini. Moj je zadatak, kaže terapeutkinja, da se opustim, a činim li to, vidjet ću tako što će se latice pupoljka na ekranu otvarati. Čim sam dobila zadatak, a moj pogled se fokusirao na ekran – stupac koji se podiže i spušta i time pokazuje razinu stresa naglo je poskočio. Ana se nasmiješila i rekla: „Da, opuštanje na naredbu najteža je stvar na svijetu. Ipak, pokušajte učiniti nešto što vam inače pomaže da se opustite“. Počela sam duboko disati, napola sam zatvorila oči, a cvijet se počeo otvarati. Bio je to jednostavan, ali učinkovit trening biofeedbacka.
Krenuli smo u zahtjevnije područje. Kako već dulje vrijeme imam bolno rame i zbog toga često zgrčim mišiće u gornjem dijelu leđa pa osjećam i bolove u vratu, terapeutkinje mi stavljaju elektrode na mišiće ramena. Na ekranu se istovremeno pojavljuje klackalica s kuglom u njezinu središtu. Moj zadatak je bio nekim unutarnjim osjećajem zadržati kuglu u sredini kako ne bi skliznula ni na jednu stranu. Kad bih barem imala joystick, pomislila sam. Kontroliranje kugle „mislima“ – e pa to mi je izgledalo kao znanstvena fantastika.
Kako ublažiti bol
Elektrode su pokazale da mi je upravo lijevo rame napetije zbog ozljede. Problem je bio kako pronaći ravnotežu između dva ramena i jednakomjerno ih opustiti. Dok sam ja to vježbala, ne baš previše učinkovito, terapeutkinja mi je rekla da pokušam pomaknuti ramena. Podizanje lijevoga za koji centimetar malo je umirilo kuglu, a tada sam na poticaj terapeutkinje ustala. Bio je to najbolji način za rasterećenje mišića, a potvrda za to stajala je na ekranu.
„Kad idete na neki relaksacijski trening ili jogu, i ondje činite sličnu stvar. Netko vam daje upute kako da se opustite, ali nedostaje potvrda da vi to zaista i postižete. U biofeedbacku to znate jer vidite na ekranu je li se mišić zaista opustio. Morate naći novu strategiju kako da ga opustite i jasno vidite je li ona učinkovita. Ako nije, tražite novu. Katkad će to biti pokret, katkad vizualizacija, katkad duboko disanje. Svatko mora sam eksperimentirati“, pojašnjava Ana.
Vježbe disanja često kontroliraju dah
Usmjerili smo se na disanje, a Ivana Živoder koja je tu fiziološku funkciju najbolje proučila objasnila mi je kako je za opuštanje potrebno uskladiti srčani ritam i ritam disanja. Dok duboko udišem i još dulje izdišem, zamišljam kako ovdje za mene neće biti problema jer vježbe disanja prakticiram na jogi. No Ivana me budi iz zablude riječima da dišem s velikom napetošću. Kontroliram dah, umjesto da se uz pomoć njega opuštam. Vrlo brzo razjašnjava situaciju. „Ovakav problem često vidimo kod vježbača joge. Oni uče vježbe disanja, no nažalost ne mogu provjeriti izvode li ih pravilno. Kontrolirajući dah često u organizmu izazivaju dodatni stres“, objašnjava. Preporučuje mi biofeedback trening koji je usmjeren na disanje. Dr. Biočina ističe još jedan razlog zašto bi mi vježbe disanja koristile.
„Ljudi koji imaju bolna stanja, kao vi s ramenom, često su u grču, dišu površno i plitko, što izaziva dodatnu napetost. Produbljivanjem disanja mišići se opuštaju, više krvi dolazi u tkiva i to može umanjiti bol. Zato je biofeedback učinkovit kod mnogih bolnih stanja.“
Glavobolje - jedan od najtežih treninga
Začudila me njezina tvrdnja da se na taj način mogu liječiti i ozbiljne migrene. „Glavobolje nastaju kad se nakon duljeg vremena vazokonstrikcije, tj. stezanja krvnih žila, dogodi vazodilatacija, tj. opuštanje i proširenje krvnih žila, i krv nahrupi u mozak. U biofeedbacku učimo proširiti ili stegnuti temporalnu arteriju. To činimo uz pomoć vizualizacija i prizivanja osjećaja topline ili hladnoće. Zamišljeni osjećaj hladnoće stegnut će žile, a topline ih opustiti. No nije to baš jednostavno i jedan je od najtežih treninga u biofeedbacku. To je kao održavanje ravnoteže na biciklu. Nitko vam ne može objasniti kako da to učinite. No svatko to može osjetiti, pronaći unutarnji osjećaj za održavanje ravnoteže. Taj proces se uči. Nećete to naučiti odjednom, nego vježbanjem vožnje bicikla. Ali kad ga jednom svladate, ne zaboravljate ga. Tako je i s biofeedbackom. Cilj ovakvog treninga je da naučimo osvijestiti te unutarnje procese te da ih naučimo prilagođavati u svakodnevnim situacijama.“
I već sama uvodna saznanja o biofeedbacku podsjećaju me na to koliko su neprepoznati i neiskorišteni naši potencijali. Ako s tako malo truda možemo upravljati svojim tijelima, pitam se koje još sposobnosti spavaju duboko u nama. Istraživati ih može biti zabavna igra, ali i ozbiljan put prema zdravlju i blagostanju.
.png)
.png)
