ZAŠTO STARIMO, A NE MORAMO? David A. Sinclair: 'Da vam moram dati samo jedan savjet za dugovječnost, to bi bio...'

„Nema biološkog zakona koji kaže da moramo starjeti. Oni koji kažu da ga ima ne znaju o čemu govore. Vjerojatno smo još daleko od svijeta u kojemu je smrt rijetkost, ali ćemo je uskoro moći odgurivati sve dalje i daljeˮ, optimistično najavljuje autor David A. Sinclair. U knjizi 'Životni vijek' koju su preveli Ivan i Katarina Ott autor nudi vrhunske savjete o tome kako preuzeti kontrolu nad svojim zdravstvenim stanjem i uvesti jednostavne promjene koje pomažu ne samo u produljenju života nego i u povećanju njegove kvalitete. Donosimo vam jedno poglavlje iz knjige... 

Naravno, nije to ništa revolucionarno. Još od drevnog grčkog Hipokrata liječnici su naglašavali dobrobiti suzdržanosti u jelu, ne samo zbog smrtnog grijeha – proždrljivosti kakvom ju je u četvrtom stoljeću progla¬sio redovnik Evagrije Pontik – nego i zbog „namjerne askeze”.

Ne izgladnjivanje, pothranjenost. Ne skapavanje od gladi. To nisu putovi prema duljem, a kamoli boljem životu. Ali postiti – dopustiti da nam tijela češće budu u stanju željnog očekivanja, a ne se prepustiti povlaštenom svijetu obilja – neupitno je dobro, kako za zdravlje, tako i za dugovječnost. Hipokrat je to znao. I Pontik. Znao je to i mletački plemić iz 15. stoljeća Luigi Cornaro kojega bismo mogli – čak i morali – nazvati ocem knjiga za samopomoć.

Krčmarev sin Cornaro obogatio se poduzetništvom pa je novac šakom i kapom trošio na vino i žene. Već je - jadnik – usred tridesetih bio iscrpljen hranom, vinom i seksom pa se odlučio u svakom pogledu obuzdati. Povijesne bilješke su pomalo nejasne u vezi s njegovim seksualnim životom nakon te sudbonosne odluke, ali navike u hrani i piću dobro su dokumentirane: jeo je samo 340 grama hrane i pio dvije čaše vina dnevno.

„Uobičajio sam nikada do kraja zadovoljiti potrebu kako za hranom, tako i za pićem”, napisao je Cornaro u svojoj Prvoj raspravi o umjerenom životu uvijek se dižući od stola kad bi još itekako mogao jesti i piti. Cornarova razmatranja o dobrobitima koje nudi la vita sobria mogla su pasti u zaborav da i osobnim primjerom nije dokazao kako su mu savjeti na mjestu: svoje je upute objavio dok je u osamdesetima bio zdrav kao dren, a zatim je 1566. umro u dobi od stotinu (a neki izvori tvrde i više) godina.

U nešto novije vrijeme, na prijelazu 20. stoljeća, profesor Alexandre Guéniot, predsjednik pariške Medicinske akademije, bio je poznat po ograničenoj ishrani. Prema pričanju, suvremenici su mu se rugali – tadašnja ga znanost nije podržavala u uvjerenju da će glad dovesti do boljeg zdravlja – no on ih je sve odreda nadživio. Napokon je preminuo u 102. godini.

Prva suvremena znanstvena istraživanja dugotrajnih učinaka strogo ograničene prehrane počela su posljednjih dana Prvoga svjetskog rata. Tada su dugogodišnji suradnici, biokemičari Lafayette Mendel i Thomas Osborne – dvojac koji je otkrio A vitamin – zajedno s istraživačicom Ednom Ferry otkrili da ženke štakora čiji je rast u mladosti bio ometen pomanjkanjem hrane, žive mnogo dulje od onih koje su se obilno hranile.

Clive McCay, sada već slavni profesor sa Sveučilišta Cornell, krenuo je od tog dokaza i 1935. ustanovio da su štakori hranjeni s dvadeset posto neprobavljive celuloze – većinom kartonom – živjeli dulje od onih s uobičajenom laboratorijskom prehranom. Istraživanja provedena u idućih osamdeset godina uvijek bi iznova pokazala kako ograničenje kalorija, bez izgladnjivanja, produljuje životni vijek svih živih oblika. Otada su provedene stotine ispitivanja s miševima – većinom muških – radi testiranja djelovanja kalorija na zdravlje i životni vijek.

Smanjenje kalorija djeluje čak i na kvasac. To sam prvi put zamijetio koncem 1990-ih. Stanice hranjene manjim količinama glukoze živjele su dulje, a DNK im je bio iznimno kompaktan – znatno je odgađao neumitne nakupine ERC-a, eksplozije jezgrice i sterilnost.
Kad bi se to zbivalo samo s kvascem, slabo bi nas zanimalo. Znamo li, međutim, da i glodavci žive dulje s ograničenom prehranom – a poslije smo saznali da to vrijedi i za vinske mušice – postalo je jasno da je riječ o vrlo starom genskom programu, starom možda koliko i sâm život.

U pokusima sa životinjama čini se kako je za aktiviranje sirtuina ključno držati ograničenje kalorija na samome rubu – davati hrane tek za održavanje zdravih funkcija i ništa više. To ima smisla jer potiče krug preživljavanja, poručuje genima dugovječnosti da obavljaju ono za što su zaduženi od pradavnih vremena: jačaju obranu stanice, održavaju organizme na životu tijekom nepovoljnih okolnosti, otklanjaju bolest i propadanje, minimaliziraju epigenske promjene i usporavaju starenje.

Pokazalo se kako je takve pokuse s ljudima – razlozi su očiti – u kontrolirano znanstvenim uvjetima vrlo teško izvesti. Nažalost, lako ćemo naći područja u kojima su ljudi prisiljeni gladovati, no tad je najčešće riječ o razdobljima kada nedostatak hrane prouzročuje neuhranjenost ili pothranjenost. Bilo bi vrlo teško radi testiranja držati dulje vrijeme skupinu ljudi „na prehrambenom rubu”, što je nužno za sveobuhvatno kontrolirano istraživanje.

Pa ipak, već su u 1970-ima provedene studije u kojima se na temelju promatranja pouzdano zaključilo kako dugotrajnije ograničenje kalorija može ljudima pomoći da žive dulje i zdravije.

Na otoku Okinawi, poznatom po velikom broju stogodišnjaka, bioenergetičar Yasuo Kagawa je 1978. ustanovio da tamošnja školska djeca konzumiraju dvije trećine kalorija manje od ostale japanske djece. I odrasli Okinavljani su bili vitkiji, s dvadeset posto manje unesenih kalorija od japanskog prosjeka. Kagawa je zabilježio da žitelji Okinawe žive ne samo dulje, nego i zdravije – s bitno manje cerebrovaskularnih bolesti, malignosti i bolesti srca.

Početkom 1990-ih novi je dokaz pružio istraživački eksperiment Biosphere 2. Tijekom dvije godine, od 1991. do 1993., osmero je ljudi živjelo u oko hektar i pol velikoj, zatvorenoj ekološkoj kupoli u južnoj Arizoni, očekujući da će se moći prehraniti isključivo onim što će uzgojiti pod tom kupolom. Međutim, nisu bili baš neki vrtlari; hrane koju su uzgojili nije bilo dovoljno za prehrambene potrebe sudionika. Pomanjkanje nije bilo baš toliko da bi prouzročilo neuhranjenost, ali su članovi tima vrlo često bili gladni.

Jedan od zatočenika (a pod „zatočenicima” mislim na „eksperimentalne subjekte”) bio je i Roy Walford, istraživač iz Kalifornije, čije su studije o produljenju života miševa i dalje obvezatna lektira znanstvenicima koji se počinju baviti starenjem. Nemam razloga sumnjati da bi Walford sabotirao urod, ali posljedice su pogodovale njegovu istraživanju, pruživši mu mogućnost da nalaze testova s miševima usporedi s ljudima. Uoči, za vrijeme i nakon dvogodišnjeg boravka pod kupolom, sudionici su bili medicinski nadzirani, pa su Walfordu i drugim istraživačima pružili jedinstvenu priliku praćenja brojnih bioloških pokazatelja i učinaka smanjenja kalorija. Jasno se pokazalo da su biokemijske promjene vidljive na njihovim tijelima vrlo nalik Walfordovim zapažanjima kod miševa koji su dulje živjeli zbog restrikcije kalorija. Između ostaloga, tjelesna masa im se smanjila za 15-20 posto, krvni tlak za 25 posto, razina šećera u krvi za 21 posto, a kolesterol za 30 posto.

U novije se vrijeme provode i redovita istraživanja nad ljudima, ali pokazalo se prilično teškim pridobiti dragovoljce koji bi se dulje vrijeme htjeli podvrgnuti reduciranoj prehrani. Moji kolege Leonie Heilbronn i Eric Ravussin su 2003. u časopisu The American Journal of Clinical Nutrition napisali kako „odsustvo primjerene informacije o učincima kvali¬tetne, kalorijama ograničene prehrane kod nepretilih ljudi izaziva teškoće u provođenju dugotrajnijih istraživanja u okolini tako sklonoj prejedanju. Takva istraživanja u slobodoumnijih osoba potiču i neka etička i meto¬dološka pitanja”. U izvještaju objavljenom u The Journals of Gerontology 2017., istraživački tim sa Sveučilišta Duke opisao je kako su pokušali nagovoriti 145 odraslih ljudi da se podvrgnu prehrani s 25 posto manje kalorija nego što se uobičajeno preporučuje za zdravi život. No ljudi kao ljudi, u dvije su godine uspjeli u prosjeku smanjiti kalorije za 12 posto. Međutim, i to je znanstvenicima bilo dovoljno da na temelju promjena biomarkera u krvi uoče znatna zdravstvena poboljšanja i usporavanje biološkog starenja.

Danas se već mnogo ljudi priklonilo načinu života sa znatno reduciranim unosom kalorija; još prije desetak godina, prije nego što je tek nedavno došlo do obnove posta, neki su me od njih znali posjetiti u mom laboratoriju na Harvardu.

– Ne pada li vam teško post? – zapitao sam Meredith Averill i njenog supruga, Paula McGlothina, članove udruženja CR International i žustre zagovornike smanjenja kalorija, koji su se ograničili na 75 posto kalorija od količine koju uobičajeno preporučuju liječnici, a katkad i manje od toga. – Zar niste stalno gladni?

– Da, naravno, bili smo u početku – rekao mi je McGlothin. – Ali, naviknete se i osjećate se sjajno!

Za ručkom istoga dana McGlothin mi je iznio prednosti ishrane organskom dječjom hranom i posrkao nešto što mi je izgledalo kao kašica od naranče. Zamijetio sam također da su i on i Averill nosili „dolčevita” ovratnike, iako nije bila zima. A većini je ljudi u mom laboratoriju bila sasvim dovoljna majica kratkih rukava. No njima je, s toliko malo masnoće na tijelu, trebala dodatna toplinska zaštita. Tada već pri kraju šezdesetih, McGlothin nije ničim odavao da bi ga takva prehrana i u čemu ograničavala. Bio je izvršni direktor uspješne marketinške kompanije i bivši šahovski prvak države New York. Doduše, nije izgledao ništa mlađe od svojih vršnjaka; uglavnom sam to pripisivao borama zbog nedostatka masnog tkiva, no biokemijski sastav njegove krvi pokazivao je drugu sliku. Na sedamdeseti rođendan, glavni indikatori zdravlja – od krvnog tlaka, razine LDL kolesterola, pa do otkucaja srca u mirovanju i kvalitete vida – odgovarali su mnogo mlađoj osobi. I zaista, bili su nalik vrijednostima ustanovljenima u dugoživućih štakora, hranjenih s manje kalorija.
Istina je da se naše poznavanje utjecaja dugogodišnje ishrane sa smanjenim kalorijama na ljude temelji na kratkoročnim istraživanjima i pojedinačnim iskustvima. No jedan od naših bližih rođaka ponudio nam je uvid u dugotrajnije dobrobiti takvog načina života.

Od 1980-ih naovamo, dugoročno istraživanje utjecaja restrikcija kalorija na rezus majmune – naše genski bliske rođake – iznjedrilo je zapa¬njujuće privlačne rezultate. Prije tog istraživanja maksimalni je poznati životni vijek bilo kojeg rezus majmuna iznosio četrdeset godina. No od dvadeset majmuna obuhvaćenih istraživanjem čak ih je šest dosegnulo dob koja bi prema ljudskim mjerilima bila 120 godina.

Za dosizanje te granice, majmuni se nisu cijeli život trebali hraniti s manje kalorija. Neki testirani primjerci su tek kao sredovječni majmuni stavljeni na dijetu s 30 posto manje kalorija. CR djeluje na produljenje životnog vijeka miševa, čak i kad ga se primijeni u dobi od 19 mjeseci, što u ljudi odgovara starosti od 60 – 65 godina, no što ih se prije stavi na CR režim, to se miševima život više produljuje. Ta i druga ispitivanja na životinjama pokazuju kako se ne može biti „prestar” za koristi od restrikcije kalorija, ali je vjerojatno bolje početi ranije nego kasnije, možda nakon četrdesete, kad stvari – u molekularnom smislu – zaista krenu nizbrdo.

To ne znači da je CR-ishrana dobra za svakoga. Čak je i Rozalyn Anderson, moja nekadašnja učenica, a sada slavna profesorica na Sveučilištu Wisconsin i vodeća istraživačica u pokusima s rezusima, izjavila da joj se dugoročan post s 30 posto manje kalorija čini „suludom prehranom” kad je riječ o ljudima.

Pa ipak, ne misle svi tako, ne samo zato što se s manje kalorija očito produljuje život, prije nego se sprječavaju bolesti srca, dijabetes, moždani udar i karcinom. Nije to samo plan za dugovječnost nego i za vitalnost.

Bez obzira na to, mnoge je ljude teško na to nagovoriti. Potrebna je snažna volja za zaobilaženje hladnjaka kod kuće i gableca na poslu. U našoj profesiji postoji izreka: ako od smanjenih kalorija i nećeš dulje poživjeti, barem ćeš se osjećati kao da hoćeš. No očito se na kraju sve dobro završava jer ispitivanja sve više potvrđuju kako se brojne dobrobiti života sa strogo i beskompromisno sniženim kalorijama mogu steći i na drugi način. Zapravo, možda čak i bolji.