Uništavanje divljeg života

Dok šećete po ribarnici ili peškariji odabirući svoj posni ručak, razmišljate li o kočaricama koje vuku mreže po morskom dnu, neodrživom izlovu, odbacivanju uhvaćene, neželjene ribe ili ilegalnom ribolovu?

Tezge prepune plodova iz mora, svih veličina i vrsta, ono je što smo naviknuli gledati tijekom cijele godine ne misleći o tome da i riba ima svoju sezonu, baš kao i povrće ili voće. U skladu s time, da bi zadovoljili potražnju na tržištu, većina ribara razmišlja samo o profitu, kako što više uloviti i prodati sve što se ulovi u mrežu ne vodeći računa o održivom razvoju ribarstva. Takvo neselektivno izlovljavanje ribe, koja se u kratkom roku ne stigne dovoljno brzo namnožiti, nehuman je čin uništavanja divljeg života. Razmišljate li o tome što će se dogoditi ako se poremeti morski biološki sustav i ako ribe nestanu?

Lovi se sve manja i mlađa riba

Posljednjih 50-ak godina ljudi su počeli shvaćati da mora i oceani nisu neiscrpan izvor bogatstva, nego su osjetljiv i nedostatno zaštićen morski ekosustav. „Stanje ribe ugroženo je svugdje u svijetu”, upozorava Zoran Tomić, predstavnik Greenpeacea u Hrvatskoj, i dodaje da je to posebno očito na Mediteranu gdje se prekomjerno izlovljava oko 80 posto vrsta, tako da ni Jadran nije izuzetak. Ribarstvo je jedna od rijetkih grana gospodarstva u Hrvatskoj u kojoj se više izvozi negoli se uvozi.

Tomić opominje da i kod nas previše ribara lovi sve manju i mlađu ribu. „Procjenjuje se da trenutačna europska ribarska flota ima kapacitet izlova dva do tri puta veći od količine ribe u moru. To je neodrživo, a poseban problem predstavljaju veliki brodovi, morski ‘usisavači’, zbog neselektivnog lova i štete po okoliš, pogotovo kad je riječ o kočarenju. Vrlo često se ulovi velika količina neželjene i nedorasle ribe koja, ulovljena i mrtva, završi u moru jer nije komercijalno isplativa.“

Ne kupujte oradu manju od 25 cm i brancina manjeg od 36 cm

Sretnija budućnost riba i zdravih mora, prema Greenpeaceu, u rukama je malog ribarstva – ribara koji love održivo, pomoću udice, mreže stajaćice ili vrše, ali i nas – kupaca koji bismo trebali ekološki i savjesno odabirati svoj ručak.

No kupnju otežava činjenica što u hrvatskim trgovinama i ribarnicama nije obavezno isticanje vrste, podrijetla ili načina ulova ribe, kao u nekim drugim zemljama. „Kod nas je trgovac obavezan istaknuti samo naziv tvrtke i cijenu, a kad izvozi ribu u neke europske zemlje, mora navesti i karakteristike ribe te područje ulova. Tako bi trebalo biti i kod nas“, navodi Tomić.

Biranje ribe iz održivog ulova može biti zahtjevno i izazovno, ali ono što može svatko od nas jest izbjegavati kupnju ribe koja je svojom veličinom očito premalena za svoju vrstu. „Preporučujemo građanima da ne kupuju, primjerice, oradu manju od 25 cm, brancina manjeg od 36 cm ili skušu manju od 20 cm“, savjetuje Tomić te pojašnjava:  „Najbolje je izbjegavati kupnju ribe u vrijeme mrijesta i kupovati direktno od ribara, pogotovo ako ste na obali. Ako niste, pitajte trgovca koja je riba sezonska. Različite ribe mrijeste se u različito vrijeme, na primjer, orada, brancin i srdela mrijeste se zimi, dok se, recimo, zubatac i škarpina mrijeste krajem proljeća i početkom ljeta.“

Što je ribogojilištima?

Zbog prekomjernog izlova, krivolova i tzv. prilova (usputnog ulova drugih neciljanih vrsta) brojne su vrste ribe toliko ugrožene da bi trebalo potpuno izbjegavati njihovu kupnju. Tu, primjerice, spada tuna, ali i grdobina i oslić, zbog načina ulova (pridnenog kočarenja) koji uništava morsko dno i staništa, a usputno se ulovi i velika količina male ribe koja se baca natrag u more. Ugrožen je i atlantski bakalar jer se ne stigne dovoljno brzo reproducirati.

Ni većina riba iz ribogojilišta ne smatra se održivim uzgojem. Naime, Tomić objašnjava da se u morskoj akvakulturi za prehranu uzgojene ribe, pogotovo predatora, potroši i deset puta više ribe od količine ribe koja se uzgaja. „Za kilogram uzgojene bijele ribe ili tune potroši se desetak kilograma sitnije ribe i time se pospješuje prekomjerni izlov. A tu je i ispuštanje organskog otpada u okoliš, odnosno toksina koji štetno djeluju na morski ekosustav.“ Dobra vijest je ta da se za uzgoj nekih ribljih vrsta koristi hrana biljnog podrijetla (npr. soja, ječam ili kukuruz), no potrebno je znati da spomenute namirnice nisu GMO podrijetla. „Ako je ta hrana uzgojena bez genetskih modifikacija – uz prevenciju štetnih učinaka na okoliš u ribogojilištu – takva se akvakultura može smatrati održivom”, otkriva Tomić.

Ako vam se čini da bi vam bilo lakše nabaviti udicu i ribarsku dozvolu, kad kupujete ribu sjetite se samo jednog savjeta – odlučite se za ribu koja je ulovljena što bliže vašem mjestu stanovanja. Podupirite lokalne ribare i vlasnike malih obrta, uvijek se raspitajte gdje je riba ulovljena i je li trenutačno sezona njezina lovljenja. Sprijateljite se s ribarom ili prodavačem u ribarnici kako biste bili sigurni da je riba koju jedete dobra za vas, ali i za naš planet.

Cjelokupan popis ugroženih vrsta u Europi i svijetu možete pronaći na tzv. Crvenoj listi na međunarodnim web stranicama Greenpeacea ili World Wildlife Funda