BRAINSPOTTING JE SVE POPULARNIJI: Naša novinarka isprobala je ovu terapeutsku metodu iscjeljivanja potisnutih emocija

Koliko ste se puta zatekli da netremice zurite u jednu točku. Um negdje odluta i cijeli svijet na trenutak stane. Nismo ni svjesni da mozak procesuira određene podatke, samo znamo da se poslije osjećamo neobjašnjivo svježije, bolje. Pojednostavljeno, na sličan način djeluje Brainspotting (BSP), alternativna vrsta psihoterapije koja koristi točke u vidnom polju kako bi nam pomogla u identificiranju, procesuiranju i iscjeljenju trauma.

Moja je seansa počela razgovorom u kojem smo kratko popričale o onome što mi je bilo na umu i čega sam se željela osloboditi. Kod ove mi se metode odmah svidjelo što nema potrebe za dugim razgovorima kao u tradicionalnoj psihoterapiji. Terapeutkinja je zatim sporo pomicala metalni štapić lijevo-desno i gore–dolje kako bi mi pomogla identificirati točku u vidnom polju koja je u meni budila teške emocije. „Kada se na ovaj način stimulira određena točka u mozgu, čini se da subkortikalni dio mozga refleksno signalizira terapeutu da je izvor problema pronađen i to putem raznih somatskih signala poput klijentova trzanja oka ili grickanja usne“, objašnjava Fazlić. „Kada nam se dogodilo neko traumatsko iskustvo, mi smo u nešto gledali. BSP-om otkrivamo točke u koje se naše oči zagledaju, a koje otkrivaju duboko pohranjenje emocije, senzacije, tjelesna stanja… - i lijepa i ružna. BSP nam omogućuje da pristupimo i tim iskustvima i dopustimo tijelu da ih na sebi prirodan način osjeti kako nas ne bi više moralo da zbog toga uznemiravati.“

Kako se njezin metalni štapić pomicao, u jednoj sam točki osjetila težinu u prsima. Točka je detektirana i posao je mogao početi. S terapeutkinjom sam mogla podijeliti koliko sam htjela. Ona je tek povremeno provjeravala kako sam, pitajući koju emociju u kojem dijelu tijela osjećam. Nakon sat i pol zurenja u vrh metalnog štapića, tijekom kojih sam proživljavala cijeli spektar emocija, bila sam fizički i emocionalno iznurena.

Ako vas je spomen na metalni štapić podsjetio na EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) terapiju, odnosno wingwave metodu, niste daleko. Dr. David Grand, utemeljitelj EMDR-a, primijetio je da se njegovi klijenti tijekom tretmana zagledaju u jednu točku te da u tom trenutku zađu dublje u sebe nego prije – i tako se 2003. godine rodio brainspotting. Iako su istraživanja o brainspottingu i dalje oskudna, jedno istraživanje, objavljeno 2017. u stručnom časopisu Mediterranean Journal of Clinical Psychology, pokazalo je da je ta metoda učinkovitija od EMDR-a ili CBT-a — i da su se pacijenti nastavili bolje osjećati čak i nakon završetka liječenja. Drugim riječima, rezultati BSP terapije traju znatno dulje od sličnih tretmana kod kojih se pokazalo da se simptomi vraćaju nakon šest mjeseci.

Moju drugu seansu brainspottinga odlučile smo bazirati na okidaču koji se pojavio u prvoj seansi i naoko nije imao veze s početnim problemom. Bila sam svjesna svojih „trauma” iz djetinjstva, manjka samopouzdanja, strahova i nesigurnog tipa privrženosti. Znala sam identificirati točna sjećanja koja su mi ostavila neke prilično duboke emocionalne rane. Racionalno sam si sve to objasnila pa nisam očekivala da ću i tri desetljeća kasnije otkriti da je ono malo dijete u meni i dalje ranjeno. No brainspotting je ušao duboko u mene, otkrio je rane koje su još bile otvorene i nisu potpuno zacijelile, a koje sam očito još trebala obraditi, ali na drugoj razini. „Cilj BSP-a jest zaobiđi svjesno neokortikalno razmišljanje kako bi se pristupilo dubljim, subkortikalnim emocionalnim i tjelesnim dijelovima mozga“, tumači terapeutkinja.

Nakon svake sljedeće seanse brainspottinga, postajala sam svjesnija kako se tjeskoba i stres manifestiraju u mom tijelu. Osjećala sam se svjesnije, mirnije i uzemljenije. Uspjela sam ponovno obraditi neka nezacijeljena sjećanja iz djetinjstva gledajući ih iz perspektive odrasle osobe. Mogla sam objasniti sebi zašto se nešto dogodilo i da to zapravo nije imalo nikakve veze sa mnom, nego s njima. Kao rezultat toga promijenio se moj osjećaj vezan uz to sjećanje. Nisam zaboravila taj događaj, niti kako sam se tada osjećala, ali ono je izgubilo moć nada mnom. Prestalo je kontrolirati osobu kakva sam danas.

Iako sam otprije poznavala Dubravku, i kroz posao smo razvile i prijateljstvo, osjećala sam se iznimno povezano s njom i zahvalnom na njezinoj podršci i neosuđivanju. To što sam imala nekoga tko mi se pridružio na mom nepredvidivom toboganu emocija bio je važan dio mog ozdravljenja. Suočivši se s problemom koji me trenutačno mučio, uspjela sam otpustiti negativne emocije recentnog događaja, ali i iscijeliti događaj iz prošlosti koji je utjecao na moje samopouzdanje. Osjećala sam se lakše. I dalje mi je nevjerojatno da sam za to samo trebala pogledati u jednu točku.