Sklonost dramatiziranju, pretjerana osjetljivost dio su vaših osobina u trenutcima odbijanja? Moguće pripadate osobama koje imaju disforiju osjetljivosti na odbacivanje (RSD), a vjeruje se kako je povezana s poremećajem pažnje, anksioznošću i depresijom. Premda se još ne smatra službenom dijagnozom, znanstvenici i dalje istražuju uzroke i povezanosti ovih poremećaja te ističu nekoliko ključnih simptoma koji su vezani uz RSD.
Osobe koje osjećaju nesrazmjer u vlastitim emocionalnim reakcijama i situacije iz koje one proizlaze često se izoliraju. Najistaknutija osobina proizlazi iz silne samosvijesti. Svaka njihova reakcija fokusirana je na unaprijed zamišljeno odbijanje okoline i na konstantno samo-ispravljanje kako bi se ono izbjeglo.
U osnovi riječ je o ljudima kojima ne samo da nedostaje samopouzdanja već ga nisu u mogućnosti izgraditi. Već u djetinjstvu, razvijaju sumnje u vlastite sposobnosti, uspoređujući se s uspjesima i očekivanjima drugih, a kojima se ne osjećaju doraslima. Kao taoci negativnih iskustava i sjećanja epizoda omalovažavanja, nemoguće im je uvidjeti vlastite vrijednosti i izboriti se za njih. Svaka kritika pa i ona najmanja, na koju većina ne bi obratila pažnju ili ju uopće shvatila kao kritiku produbljuje osjećaj sumnje i bezvrijednosti.
Umjesto shvaćanja propusta u kontekstu prilika za rast, kod ovih ljudi oni djeluju devastirajuće i tjeraju ih na zatvaranje u sebe, potištenost te u konačnici ispoljavaju vladavinu straha od neuspjeha. Oni ne znaju kako se pokrenuti, kako nanovo pokušati, a uskraćujući sebi potporu u nemogućnosti su pronalaska motivacije. Oni koji i uspiju nanovo pokrenuti nešto učenjem, često posežu za perfekcionizmom, uvjeravajući se kako ništa zapravo nikada nije završeno te je i dalje nedostatno. Ne uviđaju razvoj pa ga ne mogu ni demonstrirati.
Na kraju, iznimno se trude biti prihvaćeni, voljeni. Teže ka primanju komplimenata, ali ih ne znaju dobro prihvatiti jer se u svojoj koži osjećaju nesigurno i lažno. Kompenziraju nesigurnosti postavljajući se u uloge onih za koje misle kako će biti prihvaćeni, a bez da uistinu poznaju sebe. A tako se, samo nanovo samouništavaju jer sami poništavaju svoje vrijednosti i potencijale.
Patiti od ovog potencijalnog poremećaja znači živjeti u kontinuiranom strahu, bez pronalazaka alata koji pomaže ostvariti odmak i napredovati. Kritika, čak i ona umišljena ispoljava bol i umanjuje vrijednost. Ovaj neurorazvojni poremećaj utječe na živčani sustav i uzrokuje poteškoće u komunikaciji i socijalizaciji te razumijevanju ponašanja drugih.
Ukratko, opisuje snažan osjećaj beznađa i bezizlaznosti iz situacije života.
Izvor: ThoughtCatalog
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/27613?ts=2022-04-14T10:24:30)
.png)
.png)
