Neuroplastičnost mozga: Ne postoji nemoguće!

Uništena stanica mozga (ne) može se obnoviti

Uništena stanica mozga ne može se obnoviti, teza je koju je znanost ponavljala desetljećima. No ta se teza prije nekoliko godina počela urušavati, a misterij mozga počeo se razotkrivati. Neuroni se, izgleda, mogu obnoviti, a uništenu funkciju nekog dijela mozga, zbog neke bolesti ili traume poput moždanog udara, može na sebe preuzeti neka posve druga skupina moždanih živaca.

Mozak je, čini se, puno „otvoreniji“ za promjene nego što se dosad mislilo. No ostaje pitanje kako ga potaknuti na samoobnavljanje i koji su to mehanizmi koji će omogućiti realizaciju naših potencijala i otvaranje mentalnih i moždanih mapa za koje nismo ni znali da postoje.

Susret duhovnosti i znanosti

Jedan od odgovora na to pitanje doslovno spaja znanost i duhovnost jer nadvladavanju moždanih ograničenja  pomaže – meditacija. Oni koji se u nju redovito upuštaju, prije svega iz duhovnih pobuda, imaju razvijeniju sivu tvar na području hipokampusa, što pospješuje pamćenje, samosvijest, empatiju i reducira stres. Ondje gdje se susreću duhovnost i znanost naši se potencijali šire. Prilikom redovite svakodnevne meditacije kumulativnim učinkom nastaju promjene i u bijeloj tvari mozga, što rezultira boljom komunikacijom moždanih struktura.

Meditacija, jednostavno rečeno, potiče bolju komunikaciju između neurona i povećava neuroplastičnost (premošćivanje oštećenih ili „lijenih“ neurona). Također, istraživanja pokazuju da osobe koje više godina meditiraju imaju više sive tvari u regijama mozga koje su zadužene za usmjeravanje i održavanje pažnje, emocionalnu regulaciju i mentalnu fleksibilnost.

Potencijalna praktična primjena ovakvih otkrića je velika, jer se pretpostavlja kako bi se meditacijom moglo pomoći djeci s teškoćama u učenju, ali i kod poremećaja nastalih patološkim promjenama mozga. Istraživači iz Opće bolnice u Massachusettsu, sa Sveučilišta u Bostonu te istraživači iz nekoliko drugih centara otkrili su i razlike, koje ovise o vrsti meditacije koja se prakticira, objavljeno je u stručnom časopisu Frontiers in Human Neuroscience.

Meditacije suosjećanja i blagosti

Zdrave odrasle osobe bez ranijih iskustava u meditaciji sudjelovale su na tečajevima u trajanju od osam tjedana. Radilo se o meditaciji usmjeravanja pozornosti (mindfullness) najčešće proučavanoj metodi koja se fokusira na razvoj pozornosti i svijesti o disanju, mislima i emocijama, te o meditaciji ljubavne dobrote (loving kindness ili metta meditacija), koja je manje proučavana, a uključuje razvijanje suosjećanja i blagonaklonosti prema sebi i drugima. Kontrolna skupina pohađala je tečaj zdravstvenog obrazovanja u trajanju od osam tjedana.

Unutar tri tjedna prije početka i tri tjedna nakon završetka treninga, 12 sudionika iz svake skupine išlo je na skeniranje mozga magnetskom rezonancom. U skupini praktikanata mindfullness meditacije snimke mozga učinjene nakon prakticiranja meditacije pokazale su smanjenu aktivnost u desnoj strani amigdale, dijela mozga koji kontrolira emocije, što podupire tezu da meditacija može poboljšati emocionalnu stabilnost i reakciju na stres.

PageBreak

I skupina koja je prakticirala metta meditaciju imala je smanjenu aktivnost amigdale, što se povezuje i sa smanjenjem simptoma kod oboljelih od depresije. To doslovce ukazuje na to da bi više suosjećanja prema drugima moglo biti korisno i za nas. Čak je i Dalaj Lama potaknuo istraživanje mozgova budističkih svećenika na američkom sveučilištu Wisconsin-Madison. Rezultati tog istraživanja pokazali su da ljudi koji godinama meditiraju doista doživljavaju promjene strukture mozga i nekih njegovih funkcija.

Jedan od ljudi čiji su mozak znanstvenici promatrali je i tzv. najsretniji čovjek na svijetu Matthieu Ricard, Francuz koji je doktorirao molekularnu biologiju, a nakon toga napustio znanstvenu karijeru i postao budistički svećenik. Rezultati istraživanja njegovog mozga pokazali su da aktivnost njegova lijevog frontalnog korteksa premašuje vrijednosti prosječnog čovjeka, a upravo taj dio mozga zadužen je za pozitivne emocije i otpornost na stres. Iako je teško uspoređivati kakvo je stanje Ricardova mozga bilo prije nego što je postao svećenik, činjenica je da je broj njegovih „sretnih“ neurona jednostavno veći nego kod „prosječnog“ čovjeka koji ne meditira.

Post kao stimulans

Osim meditacije, na mozak dobro može djelovati i smanjeni unos visokokalorične hrane te povremeni post u kombinaciji s vitaminskom dijetom. Post se pokazao kao stimulans za tzv. sinaptičku elastičnost koja povećava sposobnost za uspješno „prespajanje“ nakon ozljede mozga.

„Povijest teorije da se mozak može obnavljati zapravo je jako duga. Prije sto godina španjolski neuroznanstvenik i dobitnik Nobelove nagrade Santiago Ramon y Cayal tvrdio je da se podražaji, primjerice, u slučaju oštećenja nakon moždanog udara mogu prenijeti na druge zdrave neurone. U svojoj knjizi o živčanom sustavu išao je tako daleko da je tvrdio kako svaki čovjek, ako to želi, može postati sukreator vlastitog mozga“, objašnjava ugledna hrvatska neurologinja dr. Vida Demarin.

No to je otkriće, kako navodi liječnica, palo u zaborav i tek je posljednjih 20-ak godina postalo ponovo aktualno, otkad se modernim metodama, primjerice magnetskom rezonancom, pokazuje što se u mozgu uistinu zbiva, pa su te metode osvijestile činjenicu da se mozak zaista može modelirati i regenerirati. Dr. Demarin navodi i kako postoje određeni stupovi za održavanje zdravlja mozga, a to je ponajprije redovita tjelesna aktivnost, ali i meditacija.

I redovita tjelesna aktivnost obnavlja stanice

„Točno je da neka istraživanja pokazuju i dokazuju da meditacija pomaže mozgu da se razvija i da potiče određene stanice na obnavljanje“, potvrđuje Demarin, no sličan učinak možemo postići redovitom tjelesnom aktivnošću. „Najvažnije je da se vježba svakodnevno, pri čemu je dovoljna i brža šetnja.

Nekad se smatralo da je zadovoljavajuće vježbati tri puta tjedno po 20 minuta, ali suvremena istraživanja pokazala su da treba biti aktivan svaki dan, i to ne 20, nego 30 - 45 minuta. Ubrzana šetnja potpuno je adekvatna tjelesna aktivnost, pogotovo ako se postupno ubrzava tempo i produljuje vrijeme hodanja.

To je ujedno i aerobna aktivnost, odnosno aktivnost koja povećava količinu unesenog kisika koji pritom jače opskrbljuje i mozak. Tako se povećava i razina neurotrofina, bjelančevine koja se izlučuje u mozak nakon fizičke aktivnosti. Ona je odgovorna za pamćenje i koncentraciju. Ples je, također, odlična varijanta jer aktivira sve mišiće, a tijelo se kreće u ritmu glazbe koja pak na mozak djeluje stimulirajuće i opuštajuće, a ima i određeno meditativno djelovanje", kaže dr. Demarin. Kao ključnu stvar koja negativno utječe na zdravlje mozga doktorica ističe stres zato što je kontraproduktivan za zdravlje mozga jer lučenje hormona stresa zamara njegove stanice.

PageBreak

„U stresnoj situaciji čovjeku se događa tzv. reakcija 'bori se ili bježi', koju smo naslijedili još iz vremena spiljskog čovjeka. Riječ je o stresnom trenutku u kojem se čovjek našao pred nekom zvijeri ili neprijateljem i imao samo dva izbora: boriti se ili pobjeći. U takvom se trenutku aktiviraju hormoni nadbubrežne žlijezde, zbog kojih krv jurne u mišiće kako bi se tijelo lakše borilo ili pobjeglo.

Pritom manje krvi ostaje u mozgu. Kad se današnji čovjek uzruja, on nema potrebu ni za bijegom ni za borbom, ali mu se događa jednaka fiziološka reakcija. Stres za volanom ili računalom uzrokuje to da krv sasvim nepotrebno napušta mozak i odlazi u mišiće, pri čemu se sužavaju žile mozga“, ističe liječnica.

Razvijanje naših potencijala zahtijeva izlaženje iz zone poznatoga. To vrijedi i za mozak. Njegove će se strukture razvijati ako što češće pred njega stavljamo neki izazov poput učenja stranih jezika, novog hobija, mijenjanja puta kojim odlazimo na posao, čak i malih aktivnosti poput zakopčavanja gumba ili pranja zuba „pogrešnom“, dakle nedominantnom rukom. Na taj način mozak mora aktivirati drugo područje, a  ne ono na koje se naviknuo.

Mentalni fitness

Znanstvena su istraživanja tek u proteklih desetak godina otkrila da se stimulacijom mozga, popularno nazvanom mentalnim fitnessom, može potaknuti njegov rad i isprovocirati stvaranje novih veza između moždanih stanica. Ta saznanja posebno ohrabruju ako znamo da je u nedavnoj prošlosti smatrano kako se od mnogih ozljeda mozga ili poremećaja  moždanih funkcija ne možemo oporaviti.

Profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i urednik Croatian Medical Journala dr. Srećko Gajović slaže se da je tradicionalni pogled na građu mozga, u kojem se živčane stanice ne obnavljaju, odnedavna prevladan. Premda su prvi dokazi o nastanku novih živčanih stanica u mozgu sisavaca, u pokusima na mišu i štakoru, bili objavljeni još prije više od desetak godina, ova činjenica naišla je na jak otpor tradicionalnih shvaćanja. Tek odnedavna se pred velikom količinom znanstvenih rezultata ovaj otpor slomio.

Nove živčane stanice

„Koliko nam je danas poznato, nove živčane stanice nastaju tijekom cijelog našeg života, pretežno u dva područja mozga – onom koji oblaže moždane komore i u hipokampusu. U ovim područjima smještene su živčane matične stanice iz kojih se oblikuju, tj. dijele živčane stanice. Premda se pretpostavlja da i u drugim dijelovima mozga mogu nastati nove živčane stanice, to još nije posve potvrđeno“, govori dr. Gajović.

Budući da je hipokampus područje mozga zaduženo za pamćenje i učenje, nove stanice možda nam pomažu da i poslije, tijekom života, usvajamo nova znanja. Neke od njih, čini se, pomažu mozgu da se lakše suprotstavi stresu. U slučajevima ozljede mozga, kao što su to moždani udar, epileptički napadaj ili meningitis, broj novih živčanih stanica, tvrde znanstvenici, može se čak i povećati. Nakon eksperimentalnog moždanog udara u miševa, nove živčane stanice koje nastaju u subventrikularnoj zoni mozga odlaze prema oštećenom području.“

Sve ovisi o nama

Da mentalna stimulacija može biti korisna slaže se i dr. Anđelko Vrca, neurolog iz zagrebačkog KBC-a Dubrava. „Dio znanstvenika tvrdi da je za svaku funkciju mozga rođenjem predviđeno deseterostruko više stanica nego što je mozgu doista potrebno te da ih mi načinom življenja, prehranom, vježbanjem, mentalnim treningom možemo stimulirati na rad. Dakle, naš mozak ima bitno veći potencijal nego što to izgleda i svatko od nas može povećati svoj mentalni kapacitet. To znači da možete 'istrenirati' zdrav mozak da brže radi i misli ili možete potaknuti 'prespajanje' oštećenih stanica“, objašnjava dr. Vrca.

No, iako nam je znanost otvorila nova vrata iza kojih se kriju neslućene mogućnosti, u centru tih mogućnosti smo mi sami. Samo vlastitim trudom, sviješću i naporom možemo krenuti prema ispunjavanju svojih istinskih potencijala i svrhe. Slobodna volja nam je dana u ruke, no sada i znanost potvrđuje onu izreku: Bez obzira na to mislimo li da nešto možemo ili ne možemo, u oba slučaja smo u pravu. Naše povjerenje u život i volja da iskušamo njegove blagodati i pomičemo vlastite granice sada ima potporu u znanosti. Znanost kaže – moguće je. Što kaže naš unutarnji glas?