PSIHOLOGINJA NATAŠA JOKIĆ-BEGIĆ: 'Moderna znanost pokazuje da je psihičko i tjelesno zdravlje neraskidivo povezano'

Oduvijek sam znala da se želim baviti ljudima, njihovim psihičkim stanjima. Potkraj srednje škole dvoumila sam se između medicine i psihologije, ali prevagnula je psihologija. Moji roditelji, pogotovo otac, bili su duboko razočarani, jer je u to vrijeme psihologija bila neka ezoterična profesija. Poslije sam doktorirala na medicini pa sam pomirila oba interesa.

Volim psihologiju više nego što je to normalno i ta me ljubav čuva od prezasićenosti i sagorijevanja. Znate onu modernu sintagmu work-life balance? Kod mene je sve to samo life, ne odvajam posao od života. Ne znam kako to učiniti, bilo bi mi neprirodno. To me podsjeća na još jednu umjetnu podjelu, a to je ona na psihu i tijelo. Nema toga. Postoji čovjek kao jedinstvo tjelesnih i psihičkih karakteristika koje kontinuirano djeluju u sinergiji.

O PANDEMIJI, POTRESIMA...
Razumijevanje ljudskog doživljavanja i ponašanja oduvijek mi je snažan motivator, poziv, posao… ali posljednje dvije i pol godine sve su nadmašile. Te goleme i globalne promjene koje su nastale s pandemijom, potom potresima, a u posljednjih pola godine i ratom izazvale su tektonske promjene, izazivajući dosad neviđenu razinu opće tjeskobe i straha. Kada ne bi bilo tragično, rekla bih da je ovo idealno vrijeme za kliničke psihologe. No radije bih da se nikada nije dogodilo.

Od početka pandemije stručnjaci za mentalno zdravlje upozoravaju na ugroženost psihičkog zdravlja. Pandemija je dovela do neviđene promjene načina života. Svaka promjena izaziva prilagodbu, a kad je promjena ovako sveobuhvatna, onda govorimo o visokoj razini stresa koju svi osjećamo. Ljudi se razlikuju po tome kako podnose stresne situacije, no naša istraživanja pokazuju da je ova krizna situacija ostavila traga na ljude. Više ljudi pati od tjeskobe, depresivnog raspoloženja i stresa nego što je to bilo u prethodnim razdobljima. To je sasvim očekivano s obzirom na pandemiju, ali i potrese koji su snažno zatresli sjeverozapad zemlje, ali i naše živce. Ova situacija posebno nepovoljno utječe na mlade. U životnom razdoblju adolescencije i mlađe odrasle dobi prirodna je potreba za individualizacijom, odvajanjem od odraslih autoriteta, osamostaljivanjem, provođenjem vremena s vršnjacima. Sve je to osujećeno u posljednjih godinu dana. Osim toga, svakodnevno i višekratno prikazivana crna slika budućnosti u kojoj se prijeti i nuklearnim ratom, ekonomskom krizom, nezaposlenošću te ostalim tjeskobnim scenarijima ne pruža povoljan okvir za životnu radost, motivaciju i ambiciju. Stariji ljudi, osim toga, imaju više životnog iskustva kojim mogu pristupiti ovoj kriznoj situaciji gledajući je kao jednu od mnogih koje su u proživjeli. Stariji ljudi imaju ostvarene brojne životne ciljeve, partnerske veze, obitelj. Karakteristika je ove krize da je malo toga u kontroli pojedinca, što mladima posebno teško pada. Strašan je podatak da je u prvih pet mjeseci 2022. u Hrvatskoj za 280% porastao broj pokušaja samoubojstava djece do 14. godine života. To su službeni podaci MUP-a. Zaista nema ništa važnije nego pobrinuti se za djecu. Pružimo im pažnju, razumijevanje, pitajmo ih kako su i kako im možemo pomoći. Ne opterećujmo ih zahtjevima koji se kose sa zdravim razumom u ovom okolnostima, priznajmo im da je ovo teško razdoblje, ali uključimo ih i kao dio rješenja.

Treba spomenuti i žene koje također iskazuju više tegoba. Naši rezultati konzistentno pokazuju da je ženama teže u smislu doživljenih emocionalnih teškoća. Do sličnih zaključaka dolaze i najnovija istraživanja iz drugih dijelova Europe. Dijelom se takvi nalazi mogu objasniti boljom sposobnošću žena da prepoznaju vlastita emocionalna stanja te većom spremnošću da ih iskažu. U skladu je to s rodnim stereotipovima prema kojima je ženama dopušteno govoriti o emocijama, iskazati svoju tugu, tjeskobu i strahove, dok se na muškarce koji iskazuju neugodna emocionalna stanja gleda kao na slabiće. S druge strane, pred svima su se našli izazovi usklađivanja poslovnih i obiteljskih zadataka, a žene su se zasigurno našle pred većim zahtjevima.

Domovi su prestali biti mjesto mira i postali su učionice, teretane, radna mjesta, a ostali su i kuhinje, praonice, spavaonice. Sve se događa na nekoliko desetaka kvadrata. Često u razgovorima čujemo da je teško naći mir u tom novonastalom kaosu. Žene su inače više usmjerene na druge ljude, na opažanje tuđih emocionalnih stanja, umirivanje uznemirenih, razveseljavanje tužnih ukućana i bliskih osoba. Sada to predstavlja dodatni zahtjev jer je sve više nemirnih, uznemirenih i tužnih oko nas. Sve to iscrpljuje.

Zanimljivo je da ima ljudi koji su u ovoj krizi imali poboljšanje psihičke dobrobiti. U toj skupini je više dobrostojećih visokoobrazovanih muškaraca dobrog socioekonomskog statusa. Njima je predah čak i dobro došao, više su vremena provodili u domu, usporili su ritam, bavili su se sobom. I to je dobro za njih, ali za brigu o psihičkom zdravlju na razini zajednice to može imati nepovoljne učinke. Naime, u toj se skupini nalaze ljudi koji donose odluke, političari, rukovoditelji i ostali opinion makeri. Po onoj staroj: „Sit gladnome ne vjeruje“, često ne vjeruju da je ova situacija mnogima izazvala tegobe. Čak se čuju i glasovi koji govore da ne treba toliko govoriti o psihičkim teškoćama jer se time samo potiče „moralna panika“.

BRIGA O MENTALNOM ZDRAVLJU
Psihičke tegobe i dalje su stigmatizirane i doživljavaju se kao znak karakterne slabosti. Osobe se boje socijalne izolacije i diskriminacije na radnome mjestu ili u obitelji, stoga često odgađaju traženje pomoći uvjeravajući sebe da im pomoć ne treba ili, pak, da im se ne može pomoći. Stoga ne prepoznaju na vrijeme kada bi samo jedan ili dva razgovara mogli pomoći u zaustavljanju spirale razvoja psihičkih smetnji. Tako se ne odnosimo prema tjelesnom zdravlju. No kako u svakom zlu ima i nešto dobro, onda je ovo vrijeme u kojem se sve češće govori o psihičkom zdravlju dovelo do destigmatizacije psihičkih poteškoća i traženja pomoći. Znakovito je da su se u posljednje dvije godine brojne korporacije obratile nama kao stručnjacima i tražile održavanje webinara za njihove zaposlenike, u kojima se ljudima daju savjeti kako pomoći sebi i drugima da ostanemo normalni u ovim neobičnim vremenima.

Moderna znanost pokazuje da je psihičko i tjelesno zdravlje neraskidivo povezano. Stoga brinuti se o svom tjelesnom zdravlju i kondiciji znači ujedno voditi računa o psihičkom zdravlju. No vrijedi i obrnuto. Bez njegovanja psihičkog zdravlja neće biti ni tjelesnog. Stoga je važno održavati zdrav životni stil, pogotovo u ovim promijenim okolnostima. Uvedite tjelovježbu u svoju dnevnu rutinu, zdravo se hranite, pijte dovoljno tekućine, održavajte skladne socijalne odnose, posvetite svaki dan barem 15 minuta sebi, provedite vježbe disanja barem tri minute svaki dan, naučite prepoznati misli koje vam samo štete (počinju sa „što ako…?“), dopustite sebi i suzu i tugu i ljutnju, sve su to pratilje života, ali ne dopustite da vas ova kriza omete od vlastitih vrijednosti i ciljeva.

KAKO SI?
kako si? je prekrasna priča na koju sam neizmjerno ponosna. U ožujku 2020. počela sam predavati na jednom izbornom kolegiju u sklopu kojeg uobičajeno posjećujemo različite psihijatrijske ustanove produbljujući znanja o psihičkim smetnjama. No pandemija nas je prestigla i ustanove koje smo trebali posjetiti bile su zatvorene za dolazak studenata. A onda se dogodio potres. Trebalo je osmisliti kolegij u tim novim uvjetima. Moje iskustvo iz divljih 90-ih govorilo mi je da smo na pragu pandemije psihičkih smetnji, a na kolegiju sam imala grupu entuzijastičnih, znatiželjnih, pametnih i sposobnih mladih ljudi. U roku od dva dana nakon potresa pokrenuli smo platformu kako si? radi pružanja potpore široj populaciji. Prepoznali smo da će koronakriza i potresi na različite načine utjecati na psihičko zdravlje pa smo odlučili široj populaciji ponuditi psihološku pomoć i podršku dostupnu u okrilju vlastitog doma.

Na crne vijesti odlučili smo odgovoriti jedinim što imamo – entuzijazmom, optimizmom, znanjem i vještinama koje su studenti ubrzano razvijali. To je bilo društveno korisno učenje u punom značenju te riječi. Pomagali smo ljudima putem e-savjetovanja, psihoedukacijom stručnim člancima koje smo objavljivali na internetskim stranicama, divnim ilustracijama koje su same po sebi izgledale utješno. Odličan spoj mladenačkog entuzijazma i znanja o modernim medijima i mog iskustva koje su oni upijali. I onda je kolegij došao kraju. Shvativši koliko smo vrijednog učinili, odlučili smo nastaviti dalje i osnovali smo Udrugu kako si?.

Posao kojim se bavim, objektivno rečeno, prepun je ljudske tuge i brige. Naravno da nakon više od 30 godina to ostavlja posljedice. Recimo, primijetila sam da su mi sretni ljudi prilično nezanimljivi. Zaista su sretni ljudi nalik jedni na druge, a svatko nesretan je nesretan na svoj način.

Psihologija je sasvim sigurno znanost i struka koja ima svijetlu i bogatu budućnost pred sobom. Ljudi su toliko složena bića i dalek je put do konačnog odgovora na pitanje zašto smo takvi kakvi jesmo, svi slični, a potpuno različiti. Kad netko ima jasne odgovore na pitanje kako ljudi funkcioniraju, znajte da je šarlatan. Stručnjaci iz područja psihologije znaju koliko toga još ne znaju i koliko još moramo istraživati kako bismo rasvijetlili različita ljudska stanja. No sasvim se pouzdano zna da ljudima šteti ako ih se odbacuje, stigmatizira, ako ih se ne razumije, ako se na njih lijepe etikete.