Tijelo nam je kao najljepši dar poklonjeno na samom početku našeg postojanja. Razvijalo se svojim tempom, proučavalo osjetilima okolinu i na nju se adaptiralo. Davno prije nego što smo postali svjesni sebe, naše je tijelo razvijalo mudrost za sebe: koji zvukovi mu odgovaraju, koji ga čine nesigurnima, koji dodir ga opušta i umiruje.
Tu zajednicu osjećaja i tjelesne reakcije narušio je odgoj koji prati odrastanje u zajednici. Učimo pravila ponašanja, serviraju nam se prosudbe dobrog i lošeg, nameće nam se kako da zatomimo primarne emocije jer nisu „primjerene“. Iako nam to nije ni prirodno ni ugodno, moramo „trpjeti“ štipanje za obraze i poljupce daljnje rođakinje, sjediti satima na mjestima na koja su nas stavili odrasli jer je njima tako najzgodnije, odgađati svoje potrebe u nedogled.
Brzo nam se tijekom odrastanja nametne i osjećaj srama vezan za svoj odnos s tijelom jer nije primjerno na svoje tijelo obraćati „previše“ pozornosti jer ispadamo tašti i orijentirani na sebe. Još ga je manje primjereno dodirivati i biti slobodan u svom tijelu. Ono biva sputavano i stavljeno u drugi plan, a mi malo-pomalo potiskujemo njegove impulse, negiramo informacije i zaboravljamo njegov jezik. Potisnuti impulsi često završe „zapakirani“ negdje u tijelu, a istraživanja su pokazala da se emocije manifestiraju u fizičkom tijelu u predvidljivim obrascima.
Kada vlastito tijelo postane stranac
I dok je do neke mjere normalno naučiti obuzdati tijelo i porive te se prilagoditi osnovnim društvenim normama, često je to nepotrebno i pretjerano. Osim o kulturi u kojoj živimo, to ovisi i o osobama u našoj neposrednoj okolini, njihovim stavovima i uvjerenjima. Zbog toga nam vlastito tijelo postaje „stranac“ i nekadašnja harmonija onoga što osjećamo, mislimo i u skladu s time činimo, blijedi i nestaje. Ipak, tijelo i dalje reagira i neumorno nam priča svoje priče bez obzira na to što se mi na njih oglušujemo. Ono je sve zapamtilo i uskladištilo te skriva more sačuvanih „priča“, a neke od njih reflektira kroz posturu, bol ili kronične bolesti.
Povezanost glave i tijela
Neodvojivost uma i tijela oduvijek je bila glavna postavka drevnih medicinskih praksi poput tradicionalne kineske medicine i ajurvede. U tim drevnim praksama oduvijek se emocija povezuje s fizičkom manifestacijom a je tako, na primjer, tuga povezana s problemima s plućima, strah s bubrezima te ljutnja s jetrom. I dok je zapadnoj medicini ta veza dugo bila enigma, sada kada razumijemo i proučavamo PNEI koncept (psihoneuroendokrinoimunologija) - možemo razjasniti tu poveznicu.
Kada je čovjek tužan, u njegovu se tijelu luče hormoni stresa koji se specifično vežu za fasciju (vezivno tkivo) koja obavija prsne kosti. Tada nastaje restrikcija ili grč u fasciji koji ramena povlači prema dolje. To čovjeka postavlja u klasičnu „tužnu“ posturu gdje su ramena i glava pognuti prema naprijed, kao zgrčeni prema unutra. Taj grč u fasciji ograničava disanje i protok kroz pluća, što može dovesti do zdravstvenih problema u tom području. Kada je riječ o tuzi, često se javlja pritisak u prsnom košu, kao da ne možemo udahnuti. To je rezultat tužne emocije, a grč ili simptom je „priča“ koju nam priča naše tijelo. Kada pak osjećamo nelagodu ili tjeskobu, grč nastaje u respiratornoj dijafragmi i to „pomiče“ želudac pa možemo imati želučane tegobe.
Svaku jaku emocionalnu reakciju koja je ostavila trag na tijelu možemo nazvati traumom. Odavno znamo kako nije dovoljno samo bavljenje umom da se problem traume riješi jer su se misao i emocija putem hormona stresa „preveli“ na jezik tijela i u njemu uzrokovali razne simptome, stezanje fascije i slično pa traumu treba riješiti upravo na tjelesnoj razini.
Postoje rješenja!
Razne su vrste „otključavanja“ i rješavanja onoga što je zakopano. Opet je na nama da nađemo što našem tijelu odgovara za rješavanje trauma. Nekome odgovaraju aktivnosti ekspresivnog karaktera kao što su ples, puštanje glasa i slično, dok je nekome bliža i prirodnija meditacija ili disanje. Ipak, te metode odlično služe za „higijenu“ i održavanje stanja, ali tek nakon što smo riješili u tijelu zakopane traume.
Učinkovite metode za dubinsko rješavanje velikih ili malih, svjesnih ili nesvjesnih trauma su one koje fizički opuštaju mjesta na kojima je došlo do stezanja fascije. Te metode djeluju na PNEI sustav te primarno uravnotežuju živčani i hormonski sustav. Najučinkovitije su se pokazale akupunktura, aparativna dinamička neuromodulacija te manualne terapije na fasciji. Pronađite što vam odgovara jer uklanjanje tih starih „tereta“ i vraćanje sebi važni su preduvjeti da zaista počnete živjeti bez tjelesnih tegoba.
Tijelo kao cjeloživotni projekt
Tijelo će nas rado podsjetiti na to što treba riješiti na tjelesnoj razini, ali i što nama odgovara, što nam je tijekom života nametnuto, a što su naša izvorna uvjerenja i tko smo zapravo mi. Razvijanje svijesti o tijelu i osvještavanje gdje se određene emocije, poput ljutnje, tuge i krivnje, nalaze unutar vašeg fizičkog tijela pomoći će nam da razvijemo veću moć prilikom regulacije emocija i njihove refleksije u tijelu.
To je cjeloživotni projekt, uzbudljiv i dinamičan. Krenite na to putovanje sa svojim tijelom - najvažnijim suputnikom, čije ćete tajne putem otkrivati te ga sve dublje i bolje upoznavati.
.png)
.png)
