Stres može oštetiti mozak
Nastojeći proniknuti u važna pitanja, donijeti odluku ili rasvijetliti nedoumicu, svatko ponekad zapne. U takvim situacijama ljudi običavaju reći da im je mozak stao pa zbog toga ne nalaze rješenje. Češće se to događa onima čiji je život ispunjen multitaskingom.
Obavljanjem više stvari istodobno koncentracija i učinkovitost ubrzano popuštaju jer se mozak umara neprestanim prebacivanjem s jednog zadatka na drugi. Mnogi tako upadnu u začarani krug – osjećaj preopterećenosti stvara stres koji „zauzvrat“ još više potiče osjećaj preopterećenosti...
Premda se u svakodnevici stres, sagorijevanje i pucanje po šavovima toliko često spominju da to zvuči gotovo banalno, sama težina ovih izraza jasno govori da ih uopće ne treba shvaćati olako. Upravo je stres u fokusu brojnih znanstvenih istraživanja – ne samo zbog općepoznatih posljedica poput kroničnog umora, glavobolje, nesanice, rastresenosti, tjeskobe, nego i zato što je sve više dokaza da stres može oštetiti mozak. A čim se mozak nađe u neravnoteži, ona se širi cijelim tijelom.
Spavanje i tjelovježba nužni za regulaciju kortizola
Dugogodišnja istraživanja na američkom sveučilištu Harvard u sklopu projekta Healthy Sleep (Zdravo spavanje) pokazale su da zbog neispavanosti moždane stanice (neuroni) više ne mogu normalno funkcionirati pa rasuđivanje i donošenje odluka postaje nepotpuno, iskrivljeno. Tako se potvrđuje drevna spoznaja da ćemo problem lakše riješiti ako ga jednostavno – prespavamo.
„Isti učinak ima i tjelesna aktivnost koja potiče prokrvljenost, a time i dotok kisika i hranjivih tvari u mozak pa istodobno naviru i svježe ideje. Spavanje i tjelovježba nužni su i za regulaciju kortizola, tzv. hormona stresa, koji, ako je kronično povišen, može izazvati anksioznost, depresiju, demenciju, debljanje, probavne i kardiovaskularne tegobe“, navode harvardski znanstvenici koji su ustanovili da previše kortizola povećava i rizik od autoimunih bolesti poput, primjerice, reumatoidnog artritisa, ulceroznog kolitisa, psorijaze...
Uloga amigdale
Proučavajući utjecaje stresa, mnogi istraživači širom svijeta usredotočeni su na amigdalu – dio mozga koji je ključan za emocije, pa je samim time izuzetno osjetljiv na stres. Amigdala je svojevrstan alarm koji se pod stresom trenutačno aktivira potičući, među ostalim, lučenje kortizola iz nadbubrežne žlijezde.
„Ako je amigdala često preaktivna, posljedica toga je nepravilan rad mozga, što nepovoljno utječe na imunitet, metabolizam i pamćenje“, istaknuto je u radovima koje su 2016. godine objavili kanadski znanstveni centar Baycrest Health Sciences i indijski Nacionalni centar za biološke znanosti (Centre for Biological Sciences – NCBS).
Meditacija kao lijek
Prošlogodišnje studije sa Sveučilišta u Bostonu i Pittsburghu, objavljene u časopisima The Lancet i Journal of the American Heart Association, upozoravaju da je prekomjerna aktivnost amigdale povezana s povećanjem rizika razvoja srčanih bolesti i nastanka moždanog udara jer dugotrajan stres (pre)često povisuje tlak i potiče upalne procese u krvnim žilama.
Upravo promjenom svakodnevnih navika mozak se može rasteretiti od stresa, u čemu se osobito učinkovitom pokazala meditacija. Već nakon osmotjednog tečaja mindfulnessa znatno se mogu smanjiti psihičke poteškoće i stres na poslu, dok se istodobno povećava osjećaj psihičke i fizičke dobrobiti – zaključak je to istraživanja koje je objavljeno 2015. godine u časopisu Socijalna psihijatrija.
Istraživanje su provele psihologinje i biheviroalno-kognitivne terapeutkinje Dragica Barbarić i Dragana Markanović, ispitujući kako mindfulness djeluje na polaznike tečajeva koji su se održavali u Zagrebu i Rijeci u organizaciji Hrvatskoga udruženja za bihevioralno-kognitivne terapije.
Promjena je moguća, i to do razine gena
Da doista možemo do srži promijeniti svoj mentalni sklop, pokazuju istraživanja na njemačkom Institutu Max Planck čiji su zaključci izneseni 2017. godine u časopisu Science Advances. Snimanjem mozga, mjerenjem razine kortizola te genetskim i psihološkim testovima među ispitanicima koji su tri mjeseca prakticirali meditaciju, jogu i tai chi, ustanovljeno je da sve ove tehnike, u prosjeku, upola smanjuju lučenje hormona stresa te poboljšavaju strukturu mozga.
Rezultati su smanjenje osjećaja stresa i povećanje emocionalne i socijalne inteligencije kod ispitanka te sposobnost rješavanja problema. Promjene su bile toliko duboke da su utjecale na sâme gene – ispostavilo se da se na taj način „poništava“ štetan utjecaj stresa na DNK.
Do sličnih spoznaja došli su britanski i nizozemski znanstvenici sa sveučilišta Coventry i Radboud analizirajući dvadesetak svjetskih istraživanja o utjecaju meditacijskih tehnika na aktivnost gena, koja su provedena u posljednjih deset godina. Dobrobiti meditacije počinju na molekularnoj razini i mogu promijeniti način na koji funkcionira naš genski kod, potičući mozak da se bolje prilagođava stresnim izazovima, naveli su istraživači u svom prošlogodišnjem članku u časopisu Frontiers in Immunology. Ističu da se takve promjene odvijaju putem složenih epigenetskih mehanizama.
Epigenetika
Epigenetika se bavi „izvanjskim“ čimbenicima koji utječu na mijenjanje i ekspresiju gena. To su, primjerice, prehrana i uvjeti iz okoline, ali i stanje uma.
„Jednostavno rečeno, svaka osoba ima različite genetske predispozicije koje su nasljedno zadane, no to se ponajprije odnosi na građu i funkcioniranje tijela. Gotovo sve ostalo čine utjecaji iz okoline. Oni nas mogu ‘dubinski’ mijenjati – ovisno o našim životnim stavovima i ponašanju“, objašnjava neurolog dr. Goran Ivkić iz Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga u sklopu zagrebačkog Medicinskoga fakulteta. Predaje neuroznanost i neuroanatomiju, a u fakultetskoj Poliklinici Neuron radi s pacijentima, posebno se baveći psihosomatikom koja naglašava jedinstvo duha i tijela.
Sve počinje u glavi
„Izreka da sve počinje u glavi doista je istinita. Svi zdravstveni poremećaji i bolesti zapravo počinju stresom. Mozak, naime, kontrolira svaki naš djelić, kako putem živaca, tako i putem hormona kojima upravlja hipofiza, žlijezda koja se nalazi s donje strane mozga. Ako dugoročno ‘zamaramo’ mozak nezdravim načinom života – nespavanje, multitasking, loša prehrana, briga, ljutnja, karijerizam, konzumerizam – sigurno je da će to ostaviti traga negdje u organizmu“, naglašava dr. Ivkić.
Kad živimo prebrzo i prenapeto, naš organizam na to često odgovara tako što se osjećamo loše, ali bez kliničke podloge – medicinske pretrage ne pokazuju odstupanja, naizgled smo zdravi – ili već postoje konkretne smetnje, ali ih ne povezujemo sa stresom.
Migrena i 'šuti i trpi'
U ordinaciju dr. Ivkića pacijenti često dolaze zbog vrtoglavice, zujanja u ušima, glavobolje i drugih bolova, primjerice, u vratu i leđima, koji su naizgled neurološki. Liječenje započinje dugim razgovorom, i to ne samo o zdravstvenim tegobama nego i o tome kako pacijent živi, što misli o svom načinu života, smatra li da je to u redu ili treba nešto promijeniti.
„Često čujem izjavu tipa: ‘Pa naravno da imam migrenu, imale su je i moja majka i baka.’ No, također imate izbor – da nemate migrenu. Često je ona povezana s određenim obrascima ponašanja, poput onoga ‘šuti i trpi’. Primjerice, ako se supruga ponaša pokorno samo da ne bi naljutila muža alkoholičara i pritom pati od migrene, vjerojatno će i njihova kći imati sličan brak, kao i migrenu.
Svatko se može resetirati
Način na koji živimo i razmišljamo dugoročno može promijeniti naše gene pa zato razne sklonosti i podložnosti određenim bolestima s vremenom mogu postati nasljedne. Tako se problemi koje ljudi ne razriješe epigenetski prenose iz generacije u generaciju“, objašnjava dr. Ivkić.
Napominje da vrijedi i obrnuto načelo – ako je osoba odrasla u obitelji u kojoj su odnosi zdravi i uravnoteženi, takve će epigenetske utjecaje prenijeti i na svoju djecu. No, bez obzira na to u kakvim smo uvjetima odrastali, normalnim ili nepovoljnim, uvijek možemo napraviti obrat – svatko se može resetirati.
Pristup dr. Ivkića
U podlozi zdravstvenih tegoba često su nerazriješeni odnosi sa sobom i okolinom, bilo da su to traumatska iskustva, depresija, pasivan stav, neprepoznavanje pravog problema, neprihvaćanje odgovornosti, okrivljavanje sebe ili drugih... To se može riješiti samo ako izađete iz ustaljenog okvira i iskušate nove načine nošenja s problemima.
„Upravo su zato moji razgovori s pacijentima dugi i temeljiti, zanima me kakav im je brak, posao i svakodnevica. Bitno mi je kako sve to proživljavaju; zalazim u najsitnije detalje. Tako dođemo do toga da osoba, primjerice, doslovno izgara na poslu ili da joj se veza s partnerom svela samo na naviku, a ne usuđuje se prekinuti takav odnos. Kad osvijesti što zapravo ne valja u njezinu životu, razgovaramo što bi mogla učiniti da to promijeni“, kaže dr. Ivkić.
Da bi nešto bilo djelotvorno, treba u to – vjerovati
Pritom, kaže, nisu dovoljna polovična rješenja. Možete se hraniti zdravo, no ako niste istinski promijenili stav prema svojim problemima, npr. gastritisu, i dalje ćete imati gastritis. Možete ići na tečajeve meditacije ili se moliti, no ako se toga pridržavate samo ritualno, nećete napredovati.
Da bi nešto bilo djelotvorno, treba u to – vjerovati, smatra neurolog koji u svoj razgovor s pacijentima često uključi psihologa i psihijatra. Tako se, kaže, rješava sve odjednom pa osoba puno brže spozna što je doista muči i što bi mogla poduzeti.
Nitko ne može umjesto nas
„Kad svi zajedno razgovaramo, pacijent dobiva sveobuhvatan uvid u svoje tegobe pa lakše osvijesti činjenicu da njegove probleme ne mogu u potpunosti riješiti liječnici, da to ne može učiniti nitko umjesto njega.
Mi smo tu da mu pomognemo u traženju konačnog rješenja, a nipošto da ga ‘servisiramo’ kako bi se naizgled liječio, a zapravo bi samo održavao postojeće stanje. Kad ustanovimo problem i porazgovaramo o rješenjima, pacijent više ne može biti vezan uz nas – mora početi ploviti sam“, pojašnjava liječnik.
Biologija tijela slijedi snagu uma
Najvažnije je shvatiti da uvijek imamo izbor promijeniti život nabolje, i to na potpuno prirodan način.
„Mnogi se previše oslanjaju na lijekove koji su često samo ‘gasitelji požara’, a premalo na činjenicu da bi se mogli potpuno vratiti u ravnotežu već samim time da bolje počnu koristiti – vlastiti mozak“, ističe dr. Goran Ivkić. Možemo bolje rasporediti svoje vrijeme, naći ono što nas usrećuje. Ako smo svoji, autentični i iskreni prema sebi, biologija tijela slijedit će snagu uma.
.png)
.png)
